Make your own free website on Tripod.com
Tekstovi
Pocetna
Hadisi
Linkovi
Download knjiga
Dersovi
Tekstovi
Kontakt
Knjiga gostiju

KNJIGE-ISLAM

mr SEMIR IMAMOVIC - TEKFIR IZ BEČKE KUHINJE
 
Boraveći u Bosni i Hercegovini uvaženi učenjak dr. Selman ibn Fehd el-Avde upozorio je na opasnost tekfira i njegovih nosilaca, i pozvao sve relevantne faktore da učine sve što je u njihovoj moći na putu suzbijanja ovog zla, što smo prenijeli u jednom od tekstova u ovom broju.
 

U Beču, daleko od očiju bosanskih muslimana, čovjek po imenu Nedžad Balkan svojim izjavama unosi razdor među ionako malom grupom Bošnjaka koji prakticiraju vjeru. Saff je došao u posjed audiozapisâ iz kojih se jasno mogu vidjeti stavovi tekfira. Prenosimo ih kao pouku i poruku onima koji imaju razuma

Nije prošlo ni deset dana od šejhove posjete a u našu redakciju stigla je vijest da čovjek po imenu Nedžad Balkan, ili kako ga još zovu Ebu Muhammed, javno na svojim predavanjima, nevjernicima proglašava najveće svjetske islamske učenjake i daije, i to poimenično, navodno zato što ti učenjaci i daije pozivaju u širk – obožavanje nekoga drugog mimo Allaha, dželle šanuhu.

U Medini studente uče nevjerstvu

Potrudili smo se da dođemo do audiosnimaka sa njegovih gostovanja u paltalk sobi ''Islamska država'', kako bismo se uvjerili u istinitost tih vijesti, i došli smo do strašnih saznanja. Uistinu, od onoga što smo čuli na tim snimcima diže se kosa na glavi i ježi se koža. Izdvojili smo najzvučnije izjave ovoga čovjeka, kako bi čitateljima bilo jasnije o kakvoj se ličnosti radi i u šta poziva.

U vezi sa uvaženim kuvajtskim učenjakom šejh dr. Abdur-Rahmanom Abdul-Halikom, Nedžad kaže: ''Rekao sam na privatu (tj. Harminu Suljiću koji se pokušao raspravljati s njim) da je njegov šejh kafir. Šejh njegov, Abdur-Rahman Abdul-Halik, profesor, čovjek u parlamentu, je kjafir. Zakonodavac mimo Allaha, dželle ve 'ala. Kaže da mu je dao Ibn Usejmin da bude u parlamentu. Naprotiv, isti je taj kjafir, jer je učio pred tim šejhom. Učio kod zakonodavca, odnosno kod taguta.''

A onda dolazi nešto što se u najmanju ruku može nazvati skandaloznim. Balkan tvrdi da on prije povratka iz Medine (u kojoj je završio dvije godine i napustio fakultet) nije bio musliman. ''I ja kažem: zahvaljujem Allahu što mi je dao šansu da se ispravim. I tako sam rekao braći prije neki dan u mesdžidu: 'Tako mi Allaha, smatram da moram ponovo hadždž da obavim. Obavio sam hadždž tri puta, ali smatram da ga nisam obavio u ispravnom islamu. Da nisam obavio hadždž u ispravnom islamu (suprotno ispravnom islamu je nevjerstvo), iako sam bio u Medini.'''

U Medini, gradu Allahovog Poslanika, po Ebu Muhammedu, nema ispravnog znanja. Tamo se ljudi uče kufru i širku i optuživanju Allahovih vjerovjesnika. Kaže doslovno ovako: ''Iako sam bio u Medini. Jer tamo nisam naučio islam. Ovo što vama pričam nisam naučio na fakultetu. Naprotiv, ovo što vama pričam, može (od mene) profesor sa fakulteta to da nauči, uz Allahovu, tebareke ve te'ala, dozvolu, jer ga on isto ne zna. U svakom slučaju, tamo se valjaju kufrovi i širkovi i optuživanje vjerovjesnika –  za to ima pismeni dokaz.''

Saudijski učenjaci su, po Balkanovoj tvrdnji, tagutska ulema koja je čitav svoj život potrošila braneći nevjernika kralja Fahda. Osvrćući se na nečiju izjavu sa foruma, Ebu Muhammed konstatira: ''Miskini, siromasi. Onaj tamo naprimjer kaže – da ga ne spominjem, jer nije vrijedan spomena, jer je Allahov neprijatelj i neprijatelj Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem – 'traže od mene da nešto kažem za Fahda, ja ne mogu da analiziram Fahda, nije moje da analiziram Fahda'. Ali analizira brata, Ebu Muhammeda. I kaže za mene da mu ja nisam brat. Pa je mene analizirao, zato što sam za nekoga rekao da je džahil, ili ovo ili ono, a Fahda, koji je kjafir i tagut, neće da analizira. Neće, zato što obožava ulemu Fahda koja je sav život založila da brani Fahda. Sav život!''

Džemat El-Hidžretu vet-tekfir

Ove i slične izjave Ebu Muhammeda, Nedžada Balkana, potvrđuju alarmantnost situacije i vraćaju nas u vrijeme tragičnih događaja u Egiptu šezdesetih godina, kada se pojavila samozvana grupa El-Hidžretu vet-tekfir (koji su smatrali nevjernikom svakoga ko nije učinio hidžru njima i tekfirio egipatsko društvo). Njihov vođa Mustafa Šukri kazao je u stihovima: ''O Allahov robe, prije nego što se dogodi opći potop, poslušaj me! / Napusti zemlju svoju i slijedi me, pođi sa mnom do jednog ogromnog i napuštenog mjesta. / Mjesta u kome se ne robuje šejtanu. / To je mjesto o kojem maštam, gdje god se nađem. / Allahov robe, uzmi poputninu i kreni za mnom, a dovoljna poputnina na ovome svijetu je Kur'an. / U mjestu naše hidžre, saputniče moj, čistota je i spokoj; i pribježište od prokletog dunjaluka i griješenja; tamo je pravedna i vlast koji nudi sigurnost. / Vjeruj mi, to je mjesto u kojem sigurnost nema kraja.'' 

Iako će Ebu Muhammed – Nedžad Balkan kazati za sebe da ga ljudi nepravedno optužuju za tekfir, te da on ne tekfiri muslimane, nego nevjernike, spomenute izjave oduzimaju mu pravo na protivljenje. Kafir je svako ko se ne slaže s njim u pitanju izbora i glasanja, pa makar taj neko bio najveći učenjak među muslimanima. On jasno kaže ''da je nevjernik svako ko dozvoljava glasanje i ulazak u parlament''. Pravilo je opće, pa tako obuhvata najveće autoritete današnjice: šejha Ibn Baza, Ibn Usejmina, Nasirudina el-Albanija, Abdullaha ibn Džibrina, Selmana ibn Fehda el-Avdu, Nasira el-Umera, Abdur-Rahmana el-Berraka, Sulejmana el-Eškara, svjetska i regionalna vijeća za fetve, kao što su Islamski pravni kolegij, Vijeće za fetve Evrope, Stalnu komisiju za fetve i druge koji su dozvolili muslimanima zbog specifičnosti situacije u kojoj se nalaze političko djelovanje, glasanje i učešće na izborima.  Ako kaže da on ne tekfiri spomenute učenjake i institucije, onda se mora ustegnuti od tekfira daija i običnih ljudi koji slijede te učenjake, a ako kaže da su svi nevjernici, onda to nije daleko od vjerovanja haridžija, koji su tekfirili najveće učenjake ovoga ummeta zbog svog pogrešnog razumijevanja Allahovih riječi: ''Sud pripada samo Allahu.''

Makdisijev misionar 

Nemoguće je da najveća islamska ulema i autoriteti, koji vjeru uče po 60 i 70 godina, metodom prvih generacija, ne razumiju ajete koji govore o tagutu, o Allahovom sudu, a razumije ih Ebu Muhammed, koji znanje uzima iz knjiga. Ironično je to što Balkan daijama prigovara slijepo slijeđenje najvećih učenjaka današnjice u najtežim vjerskim pitanjima, kakvo je pitanje tekfira, a on, krijući se iza direktnog slijeđenja Kur'ana i sunneta, ustvari u stopu slijedi Ebu Muhammeda el-Makdisija i njemu slične. Jer on nije imao ovakvu priču dok se nije upoznao sa Makdisijevim knjigama i dok nije čuo njegova predavanja. Teorija koju Balkan izlaže uzeta je većinom iz tih knjiga, i treba biti iskren pa to priznati.

Ono čime je Ebu Muhammed uspio obmanuti slušatelje, koji su, Allah najbolje zna, većinom iskreni i žele doći do istine, a mnogi od njih su novajlije u vjeri, jeste njegova uzrečica: Argument je Kur'an i sunnet, a ne izjave ljudi. Administrator sobe ''Islamska država'' nam je najbolji primjer za to. On, slijepo shvaćajući njegovu uzrečicu, parafraziram, kaže: ''U ovoj sobi nema mjesta za riječi ebu ovog ili ibn onog, prvo je Kur'an i sunnet, pa onda ostalo.'' Čovjek na prvi pogled pomisli: ''Vidiš ti kako on za sve što kaže ima jasan argument u Kur'anu i sunnetu, dok se ostale daije pozivaju na učenjake, i kriju iza njih, dok nigdje na pomolu argumenta za ono što tvrde'', a to je klasična obmana. Učenjaci, gluho i daleko bilo, ne argumentiraju svoj govor Kur'anom i sunnetom, a Ebu Muhammed za sve što govori ima dokaz! Nije li to svojevrsna prevara i obmana! Po toj logici nemamo potrebe ni za ashabima, tabiinima i tabtabiinima, niti za generacijama učenjaka poslije njih, njihovim knjigama i pojašnjenjima, jer možemo direktno razumijevati Kur'an i sunnet, ne treba nam posrednik u tome. Kazati to isto je kao i kazati da ne trebamo slijediti današnje učenjake nego Kur'an i sunnet.

Prije nego što se sukobimo

Učenjaci druge podučavaju kako trebaju slijediti Kur'an i sunnet, i na tom su putu založili vrijeme, imetke i živote, i onda dođu ljudi poput Ebu Muhammeda i počnu pričati svoju priču. Ko je oronuo, služeći sunnetu Allahovog Poslanika i razdvajajući vjerodostojne od slabih i izmišljenih hadisa? Nasirudin el-Albani! Ko je sa priključenom infuzijom, dva dana prije smrti, tražio da ga prebace u Mesdžidul-Haram kako bi do smrti pojašnjavao Kur'an i sunnet Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem? Šejh Muhammed ibn Salih el-Usejmin! Ko je promukao od mnoštva predavanja i komentiranja akaidskih, fikhskih i hadiskih djela, i čije su se usne osušile zbog toga? Šejh Abdullah ibn Džibrin. Pa hoćemo li njih odbaciti, i njihovo razumijevanje vjere baciti pod noge zbog čovjeka koji vrijeđa i omalovažava druge muslimane, i čije riječi ne prati djelo?! Satra se pričajući o tagutima i tagutskoj vlasti, a već toliko godina boravi na Zapadu, u srcu kršćanstva sa boravišnom vizom. Da bi dobio ili produžio tu vizu on, naravno, mora potpisati da će poštivati njihove zakone; živi od njihove socijale... Druge poziva u džihad dok njegova malenkost sjedi i uživa blagodati ovoga svijeta. Nije li Allah rekao: ''O vjernici zašto govorite ono što ne radite. Kako je Allahu mrsko kada vaše riječi ne prate vaše djelo'' (prijevod značenja Es-Saff, 2.–3.). One koji slušaju predavanja ovog čovjeka pozivamo da se osvijeste prije nego što bude kasno, prije nego što musliman digne ruku na svoga brata muslimana, prije negoli dođe do nemilih događaja od kojih će najveću štetu imati muslimani, a čemu nužno, učenje ovoga čovjeka, vodi.

Za koga su ginuli bosanski šehidi

Obezvređujući borbu bošnjačkog naroda koji je za odbranu topraka i vjere dao svoje najbolje sinove, dok je on mirovao u Beču, Balkan u obraćanju posjetiteljima paltalk sobe ''Islamska država'' o bosanskim mudžahidima kaže: ''Onda se bucaju sa džihadom, i njihovu borbu nazivaju džihadom. Džihad za sekularnu, demokratsku Bosnu? Borbu sa vojskom tagutskom (tagut je onaj koga ljudi obožavaju mimo Allaha ili mu iskazuju pokornost a on je time zadovoljan) sa mušričkim ciljevima, nazivaju džihadom? I ljude koji su se tu borili – ne govorim o pojedincima – nazivaju ih muslimanima i borcima na Allahovom putu. Kažem: zahvali se Allahu što nisi poginuo, što ti je dao šansu da se ispraviš.'' 

Tekfirenje bosanskih daija

Iako su do nas došle informacije da Nedžad Balkan za mnoge bosanskohercegovačke daije kaže da su kjafiri, odnosno nevjernici na audio zapisu kojeg posjedujemo Balkan kjafirima naziva i autora ovog teksta i Abdusameda Bušatlića. „ Semir Imamović je kjafir, Abdusamed Bušatlić je kjafir, i svaki ko dozvoljava i poziva u glasanje“, kaže Nedžad Balkan. Ove riječi koje Nedžad Balkan izgovara i to bez imalo straha i stida  lede krv u srcima iskrenih vjernika. Njih i ne treba komentirati. Da bogdom nikada nisu ni izgovorene.

mr. Semir Imamović

 
Uvod u Nauku o Terminologiji Hadisa (2. dio) Esmir M. Halilović
 
HADIS SA STANOVIŠTA PRIHVATLJIVOSTI


1) ONAJ KOJI SE PRIHVATA - PRIHVATLJIVI 
a) SAHIH - POTPUNO VJERODOSTOJAN 

 Sahih se dijeli na dvije vrste :
1. SAM PO SEBI VJERODOSTOJAN.

To je onaj hadis čiji je sened spojen sa sigurnim prenošenjem povjerljivih prenosilaca, koji je sačuvan od miješanja sa sebi sličnim hadisom, koji je čist od međusobnog suprostavljanja ravija i koji je čist od svake mane.  

ŠARTOVI SAHIHA :
1) Spojenost seneda tj. da svaki pojedinac u lancu prenosilaca bude dotični hadis čuo od sebi prethodnog prenosioca.
2) Poštenje prenosioca tj. da prenosioci tog hadisa budu pobožni i pristojnog ponašanja.
3) Da je sigurno upamćen. Ovaj šart ima dvije vrste: 
a) da ravija dobro upamti hadis koji prenosi; i 
b) da ravija zapiše hadis te ga tako sačuva od bilo kakve korekcije.
4) Da ne postoji nikakvo suprostavljanje raviji tj. da se prenosilac tog hadisa ne protivi sa svojim pripovjedanjem od sebe jačem prenosiocu.
5) Ne postojanje nikakve skrivene mane tj. da hadis nema mane koja se na prvi mah ne može zapaziti, a koja bi krnjila njegovu vrijednost.


 
2.VJERODOSTOJAN ZBOG DRUGOG HADISA
Ovo je hadis koji je sam po sebi hasen - dobar, ali zbog više puteva kojima je do nas došao on se penje na stepen sahiha.
Primjer ovog hadisa je merfu'u (čiji je sened spojen sve do Poslanika s.a.w.s.)  hadis koga prenosi Tirmizi putem Muhammeda bin Amra a ovaj od Ebu Seleme a ovaj od Ebu Hurejre da je Poslanik s.a.w.s. rekao: "Da se ne bojim da ću otežati svome Ummetu naredio bi im upotrebu misvaka prije svakog namaza".
Ovaj hadis je sam po sebi hasen ali zbog mnogih puteva kojima je došao do nas on se penje na stepen sahiha.

 

NAJISPRAVNIJI SENEDI (LANCI PRENOSILACA)
Apsolutno se ne može reči za neki sened da je od najispravnijih seneda, osim ako taj sened nije povezan u potpunosti za sahabiju (ashaba) ili za stanovnike određenog mjesta. Što se tiče ovog drugog tj. za stanovnike odredjenog mjesta, tu se misli na hadise koje prenose npr. Mekkelije a primjer ovog seneda je sened Sufjana bin Ujejne od Amra bin Dinara a on od Džabira bin Abdullaha.
Postoji razlika ismeđu ocjena:

" OVO JE HADIS ISPRAVNOG SENEDA" i
" OVO JE SAHIH HADIS"
Prvi stav iziskuje samo ispravnost seneda, a što se tiče teksta on čak može biti i šaz ili muallel.
Drugi stav je jači i on zahtijeva potpunu ispravnost i seneda i metna (teksta) dotičnog hadisa.
Ako se u govoru u nekom djelu kaže npr "ovo je najispravnije u poglavlju" ili sl. a što se tiče hadisa ovo ne znači da je taj hadis sahih, jer on može biti i hasen i daif.
Primjer ovakvog hadisa je hadis kojeg je prenio Šeriku -l-Kadi od Mikdada bin Šeriha a on od svoga oca a on od Aiše r.a. da je rekla: "Ko vam ispriča da je Poslanik s.a.w.s. vršio nuždu stojeći, nemojte mu vjerovati, nije vršio nuždu osim čućeći." (prenose Tirmizi, Nesai, Ibn Madždže, Tajalisi) Kaže Tirmizi : "Hadis Aiše je najispravnija stvar u poglavlju ali u senedu se nalazi Šeriku-l- Kadi i on je slabog pamčenja, ali ga slijedi u prenošenju istog hadisa Sufjan es-Sewri od Mikdada bin bin Šeriha. A sa ovim senedom ga bilježe Hakim, Ahmed i Bejheki.
Rekao je Hakim za uslove seneda dvojice šejhova (tj. Buharije i Muslima): "Njihovi uslovi su dovoljni da se vjeruje da je dotični prenosilac ispravan u prenošenju tog hadisa, jer su oni postavili jasne uslove za raviju u svojim sahihima."
Knjige kojima se daje apsolutno prvenstvo poslije Kur'ana, su svakako Buharijin "Sahih" zatim Muslimov "Sahih" jer su u njima sadržani potpuno sigurni hadisi Allahova Poslanika s.a.w.s.
ZBIRKE SAHIH HADISA:
1) Od Buharije
2) Od Muslima
3) Od Ibn Huzejme
4) Od Ibn Hajjana
5) Hakimov "Mustedrek"
6) Od Ibn Sekena
7) Od Albanija
U svim ovim zbirkama sadržani su samo sahih hadisi.

b) HASEN- DOBAR
Postoje dvije vrste hasen hadisa.



1. Hasen sam po sebi. To je onaj hadis u kojeg je sened spojen i prenijet sigurnim predanjem, a kome manjka potpuna sigurnost u prenošenju doslovno svake riječi, te koji je čist od kontradikcije i skrivenih mana.
Uslovi hasen hadisa su:
a) spojenost seneda
b) pravednost i povjerljivost prenosioca
c) "DABT" prenosioca tj. pamčenje ili zapisivanje koje je nešto slabije od pamčenja ravije sahih hadisa.
d) čistoča od skrivenih mana
e) ne postojanje kontradikcija ili suprostavljanja
Primjer hasen hadisa je hadis koji u svojim zbirkama prenose Tirmizi, Ibn Madždže, i Ibn Hibban od Hasana bin Arefa Muharibija a on od Muhammeda bin Amra a on od Ebu Seleme a on od Ebu Hurejre r.a. koji prenosi da je Poslanik s.a.w.s. rekao: "Godine pripadnika moga ummeta su prosječno 60 i 70 a malo ih je ko predje ove godine". Svi prenosioci ovog hadisa su potpuno povjerljivi osim Muhammeda bin Amra koji spada u drugu kategoriju prenosilaca hadisa. 

 

2. Hasen - dobar zbog drugog hadisa
To je slabi hadis ali koji se prenosi sa više predaja ( koje su jače od slabog rivajeta) te ove predaje 'jačaju' sigurnost ovog hadisa.
Primjer ovog hadisa je hadis kojeg prenosi Hakim bin Abdul-Melik od Katade a on od Seida bin Musejjiba a on od Aiše r.a. koja prenosi da je Poslanik s.a.w.s. rekao: "Allah je prokleo škorpiju, ne propusti da je ubiješ bilo kada klanjaš ili radiš nešto drugo, bilo kada si u Haremu ili van njega." Bilježi ga Ibn Madždže. Sened mu je slab jer je u njemu Hakem bin Abdul-Melik a on je slab ravija, a slijedi ga u prenošenju istog hadisa Šu'be od Katade a čiji se rivajet nalazi u Ibn Husejmovom "Sahihu".
Navodjenje hasen hadisa kao argumenta je moguče kao i sahiha s tim da se sahihu daje nužna prednost, i radi se u skladu sa hasen hadisom jer je on blizu sahih hadisa po svojoj jačini. 



ŠTA ZNAČI TIRMIZIJEVA OCJENA HASEN-SAHIH ?
Ovdje je moguće više odgovora:
1) to je hadis koji ima dva seneda od kojih je jedan sahih a drugi hasen
2) to je hadis za koji je jedna skupina muhaddisa rekla da je hasen a druga da je sahih i obrnuto. 
3) to je hadis koji je hasen sam po sebi ali je zbog drugog hadisa sahih
4) to je hadis koji je na stepenu izmedju hasena i sahiha i ovo je mišljenje Ibn Kesira - velikog mufessira i alima.
O ovome postoje još neka mišljenja ali su uglavnom slična spomenutim.

 

 MERDUD - ODBIJENI, NEPRIHVATLJIVI HADISI 
1) ODBIJEN ZBOG NEPRAVILNOSTI I NEISPRAVNOSTI U SENEDU
a) munkati'- to je hadis čiji je sened presječen 
b) mu'adal - to je hadis čiji je sened prekinut na više mjesta
c) mu'allek - to je hadis u čijem početku seneda 'ispadne' nekoliko prenosilaca.
d) mudelles -to je hadis u čijem je senedu prisutno varanje.
e) murselul-hafijj - to je hadis u čijem se senedu ne spominje ime ashaba koji prenosi taj hadis od Poslanika s.a.w.s.


 
2) ODBIJENI ZBOG KRITIKE NA RAVIJU HADISA
a) kizb (mewdu') - optužba da je ravija lažov
b) kizb (metruk) -  optužba da je ravija slagao 
c) fisk - griješenje i sklonost ravije za griješenjem 
d) džehale - zaborav i neznanje ravije 
e) bid'a - optužba da je ravija novotar u vjeri tj. da unosi novine u vjeru koje nemaju veze sa vjerom

3) ODBIJENI ZBOG NESIGURNOG I LOŠEG PAMČENJA
a) munker- mnoštvo prisutnosti nemara i slabog prenošenja od strane ravije
b) wehm - prisutnost obmane ili skrivene mane 
c) razilaženje ravija:
1) postojanje 'umetka' u senedu
2) umetnutost u tekstu
3) prisutna previtljivost u senedu i u tekstu
4) dodavanje ('višak')  ravija u senedu
5) zamjena ravije sa drugim ravijom
6) zamjena oblika hadisa
7) greška pri čitanju i citiranju hadisa
d) loše čuvanje (pamčenje) hadisa.
1) šaz - prisutnost kontradikcije 
2) ihtilat - izmiješanost u hadisu



Esmir M. Halilović
www.islamica.blogger.ba



nastaviće se inšaAllah

 
********************************************************

Esmir M. Halilović - Uvod u Nauku o Terminologiji Hadisa (1. dio)
 
 
Terminološko značenje mutewatira je da je to onaj hadis koji prenosi velika skupina u svakoj generaciji seneda od druge skupine (ranije), gdje se običajima ne daje prostor (da na bilo koji način utiču na mutewatir), i svi su složni i jedinstveni u odbacivanju svake laži od mutewatira, jer se oslanjaju na posebno sigurne izvore.

HADIS SA STANOVIŠTA DOSPIJEVANJA DO NAS

MUTEWATIR

1) Značenje mutewatira:

S jezičke strane mutewatir je particip aktivni od tewatere a što znači neprestalno slijediti. Kaže Uzvišeni Allah:"I poslanike, jedne za drugim slali" (el-Mu'minun 44)

Terminološko značenje mutewatira je da je to onaj hadis koji prenosi velika skupina u svakoj generaciji seneda od druge skupine (ranije), gdje se običajima ne daje prostor (da na bilo koji način utiču na mutewatir), i svi su složni i jedinstveni u odbacivanju svake laži od mutewatira, jer se oslanjaju na posebno sigurne izvore.

USLOVI MUTEWATIRA SU:

a) mnogobrojnost prenosilaca

b) prisutnost ove većine prenosilaca od početka seneda pa do kraja.

c) jedinstvenost u sigurnosti od svake laži

d) da se njegovo prenošenje oslanja na potpuno jasne svari bez ikakve sumnje

VRSTE MUTEWATIRA SU :

a) doslovni mutewatir tj. same riječi su mutewatir primjer za ovo je hadis : "Ko na me hotimišno slaže neka se pripremi za mjesto u vatri"

b) smisaoni mutewatir tj. smisao hadisa je mutewatir pa makar same riječi i ne bile takve. Primjer za ovo su hadisi koji govore o dizanju ruku pri učenju dove.

DA LI MUTEWATIR HADIS USLOVLJAVA BROJ PRENOSILACA?

Ulema o tome daje dva mišljenja:

a) tačan broj je uslovljen i on je po jednima četvorica prenosilaca, po drugima 5 po trećima 7; po četvrtim 12: zatim 40: zatim jedni kažu 70, zatim od 313 do 319 a ima i drugih mišljenja.

b) tačan broj prenosilaca nije uslovljen, nego je uslovljena svaka nemogučnost pristupa laži ovome hadisu. Ovo mišljenje je ispravnije.

PRIMJERI MUTEWATIRA:

a) hadis: "Ko hotimićno na mene slaže neka se pripremi za mjesto u vatri"

b) hadisi koji govore o meshu po mestvama

c) hadisi koji govore o šefaatu

d) hadisi koji govore o "hawdu"

e) hadisi koji govore o zabrani uzimanja kabura za mjesta na kojima se klanja

f) hadisi koji govore o dedždžalu

g) hadisi koji govore o spuštanju Isaa a.s.

AHAD HADISI

Ahad hadisi su oni hadisi koji ne ispunjavaju sve uslove mutewatir hadisa.

PODJELA AHAD HADISA:

a) MEŠHUR HADIS

Mešhur je onaj hadis kojeg prenose trojca ili više ravija u svakoj generaciji seneda a koji ne dostiže vrijednost mutewatira.

Primjer ovog hadisa je hadis:" Zaista Allaha neće uzeti znanje uzimanjem od svojih robova ..." prenose ga dva ashaba: Ibn Omer r.a. i Ebu Hurejre r.a. i jedna ashabijka - majka pravovjernih Aiša r.a.;

MEŠHUR HADIS MOŽE BITI I SAHIH,I HASEN I DAIF.

Značajno je spomenuti jednu osnovnu primjedbu kod mešhur hadisa. A to je da mešhur (ar.: rašireni) hadis nije kod muhadisa onaj hadis koji je reširen hadis medju svijetom, nego isključIvo onaj koga prenose trojica ili više ravija. Što se tiče raširenog (mešhur) hadisa medju ljudima on može biti čak i : mutewatir; ahad ; daif ; sahih; hasen ; ili čak i lažan ...

b) AZIZ HADIS

O definiciji ovog hadisa postoje dva mišljenja:

1) To je onaj hadis koga prenose u svakoj generaciji seneda po dvojica ravija

2) Aziz hadis je onaj hadis koji u svakoj generaciji seneda prenose najmanje dvojca ravija a koji opet prenose od druge dvojice (različitih ravija)

Primjer ovog hadisa je hadis:" Neće vjerovati nijedan od vas dok mu ja ne budem draži i od roditelja i od djece" Prenose ga dvojca ashaba: Enes i Ebu Hurejre r.a. Od Enesa r.a. ga prenose dvojca: Katade i Abdul-Aziz bin Suhejb; od Katade ga prenose dvojca: Šu'be i Seid, a od Abdul-Aziza bin Suhejba ga prenose dvojca: Ismail bin Ulejhi i Abdul -Waris bin seid. A od svakog od njih ga prenosi skupina ravija.

AZIZ HADIS MOŽE BITI I SAHIH I HASEN I DAIF.

c) GARIB HADIS

To je hadis kojeg prenosi jedan ravija u bilo kojoj generaciji seneda.

Primjer ovog hadisa je hadis:" Zista se djela vrijednuju prema nijjetima i zaista svakom čovjeku pripada ono što je naumio...."

Ne prenosi ga od Poslanika s.a.w.s. niko do Omer bin Hattab r.a. a ne prenosi ga od Omera r.a. niko do Alkame bin Wekas el-Lejsi, a od Alkame ga ne prenosi niko osim Muhammeda bin Ibrahima et-Tejmija a od Muhammeda ga ne prenosi niko do Jahja bin Seid el-Ensarij.

GARIB HADIS MOŽE BITI SAHIH I HASEN I DAIF.

Vrste garib hadisa:

1) potpuno osamljeni

Ovo je hadis čija se usamljenost nalazi u samom korijenu seneda tj. čiji je prvi prenosilac sam u prenošenju tog hadisa. Primjeri ovog hadisa su hadis koji smo naveli : "Djela se vrednuju prema namjerama... " te hadis koi govori o zabrani prodavanja stare i ishabane odjeće.

2) usamljenost po porijeklu

To je onaj hadis čija se usamljenost u prenošenju nalazi na više mjesta u senedu.

Primjer ovog hadisa je hadis koji prenosi Malik od ez-Zehrija a ovaj od Enesa da je Poslanik s.a.w.s. ušao u Mekku a na glavi mu je bila kaciga. Jedini ga Malik prenosi od ez-Zehrija.

VRSTE GARIB HADISA

1) onaj koji je vezan za pouzdanog raviju. Primjer je hadis koga prenosi Ebu Wakid da je Vjerovjesnik s.a.w.s. učio suru "Kamer" u vrijeme adhaa i fitra.

Jedini ga preosi Damre bin Seid od Ubejdullaha bin Abdullaha a ovaj od Ebu Wakida. A od pouzdanih prenosilaca ga ne prenosi niko osim on.

2) onaj koji je vezan za stanoovnike jednog mjesta. Primjer je hadis koga prenosi Ebu Dawud od et-Tajalesija a ovaj od Hammama a ovaj od Katade a ovaj od Ebu Nadre a ovaj od Ebu Seida gdje kaže "Naredjeno nam je da učimo fatihu i ono što nam je lahko iz Ku'rana" Kaže Hakim: "Usamljenost u spomenutoj stvari je u tome što ovaj hadis prenose samo stanovnici Basre od prvog do poslednjeg (ravije)."

3) onaj koji je vezan sa svojom ograničenošću samo na jednu posebnu osobu.

Primjer ovog hadisa je hadis koji prenosi Sufjan bin Ujejne od Waila bin Dawuda a on od svoga sina Bekra bin Waila a on od ez-Zehrija a on od Enesa r.a. a on od Poslanika s.a.w.s. hadis koji se posebno odnosi samo na Safijju r.a.

Ne prenosi ga od Bekra niko do Vail a od Vaila niko osim Ibn Ujejne.

EL-'ITIBAR - ISPITIVANJE GARIB HADISA

Ovo je postupak istraživanja traga hadisa za kojeg se smatra da je garib da bi se ustanovilo ima li hadisa koji ga slijede ili bar sličnih njemu.

EL-MUTABI'A - HADISI KOJI SLIJEDE GARIB HADISE

To su oni hadisi ćiji se ravija složi da taj isti hadis prije njega prenosi drugi ravija ili više njih, od istog ravije ili drugog koji je ispred njih u senedu.

El-Mutabi'a se dijeli na dvije vrste: potpuni mutabi'a i nepotpuni mutabi'a.

EŠ-ŠAHID - To je hadis koji svjedoči istinitost garib hadisa jer mu je sličan ili čak isti po tekstu ili smislu, a prenosi se od drugog ashaba.

POJAŠNJAVAJUĆI PRIMJER

Prenosi Hammad bin Selemeh hadis od Ejjuba a on od Ibn Sirina a on od Ebu Hurejre koji ga prenosi od Poslanika s.a.w.s. Pa kada se gleda da li ovaj hadis prenosi i drugi pouzdani ravija osim Ejjuba od Ibn Sirina, pa ako se ne nadje onda se traže i drugi prenosioci sem Ibn Sirina (a koji su povjerljivi), a koji prenose ovaj hadis od Ebu Hurejre r.a., pa ako se niko ne nadje onda se gleda da li taj dotični hadis prenosi iko drugi od ashaba - osim Ebu Hurejreta. Sav ovaj postupak se naziva EL-'ITIBAR.

Nastaviće se inšaAllah

Esmir M. Halilović
 
 

Zadnje pismo shejha Jusufa Barcica rahimehulah alejhi

 

O VI DŽAMIJSKI KLJUČARI.....


U ime Allaha, Svemilosnog, Milostivog! I neka je mir i spas na Poslanika sallallahu alejhi we sellem koji je rekao (u značenju): ''Prenesite od mene makar ajet!'' Svjedoci smo u našem okruženju tužne činjenice uzimanja monopola nad Allahovim kućama i odnosa prema tim časnim mjestima kakav ona ne zaslužuju. Često se neki postavljaju kao da su džamije nekog drugog – mimo Allaha - radi, a kaže Uzvišeni u Kur'anu: ''Džamije su Allaha radi i ne molite se pored Allaha nikome'' (prijevod značenja sure el-Džinn/18); Kur'an govori i o onima koji brane odsjedanje i boravak u mesdžidima: ''Ima li većeg nasilnika od onoga koji brani da se u Allahovim mesdžidima ime Njegovo spominje i koji radi na tome da se oni opustoše. Takvi bi trebalo da u njih samo sa strahom ulaze.


Oni će na ovome svijetu poniženje doživjeti, a na drugom ih čeka kazna velika!''(prijevod značenja sure el-Bekare/114); A zatim u suri iz zadnjeg džuza koju često učimo, a možda o njenim porukama ne razmišljamo...''Vidje li ti onoga koji brani robu da klanja?''(prijevod značenja sure el-Alaq/9-10);

''Zar on ne zna da Allah sve vidi? Ne valja to! Ako se ne okani, dohvatićemo ga za kiku, kiku lažnu i grješnu, pa neka on pozove društvo svoje (kao što je 'policija' npr. kojom se prijeti Allahovim robovima...) – Mi ćemo pozvati zebanije. Ne valja to! Ti njega ne slušaj, već sedždu obavljaj i nastoj da se Gospodaru svome približiš!'' (prijevod značenja sure el-Alaq/14-19);

U suri et-Tewbe koja govori o licemjerima i koja nosi brojne poruke iz kojih lakše možemo shvatiti dešavanja koja gledamo i postupke nekih kojima se možda čudimo, spominje Uzvišeni Allah ko zaslužuje da se brine o Njegovim kućama na zemlji: ''Allahove džamije održavaju oni koji u Allaha i u onaj svijet vjeruju i koji namaz obavljaju i zekat daju i koji se nikoga osim Allaha ne boje; oni su, nadat se je, na pravom putu.''(prijevod značenja sure et-Tewbe/18);

A zatim opet na drugim mjestima u Allahovoj knjizi: ''I ne tjeraj od sebe one koji se ujutro i navečer Gospodaru Svome mole u želji za licem Njegovim – ti nećeš za njih odgovarati, a ni oni neće odgovarati za tebe, jer bi, ako bi ih otjerao, nasilnik bio.''(prijevod značenja sure el-En'am/52);

''A zaslužuju da ih Allah kazni kad brane drugima pristup časnom hramu, a oni nisu njegovi čuvari. čuvari njegovi treba da budu samo oni koji se Allaha boje, ali većina njih ne zna.''(prijevod značenja sure el-Enfal/34);

postavlja se pitanje da li je moguće da se Allaha boji onaj koji rastjeruje ljude iz Allahove kuće?! I rekao je uzvišeni: ''U Džamijama koje se voljom Njegovom podižu i u kojima se Njegovo ime spominje – hvale Njega ujutro i navečer, ljudi koje kupovina i prodaja ne ometaju da Allaha spominju...''(Prijevod značenja sure En-Nur/36-37);

A zar nije više nego zalosno da omladinu i ljude, koje kupovina i prodaja ne ometaju da Allaha spominju u džamijama, u tome ometaju – tjerajući ih i često požurujući – oni koji 'brinu' o Allahovim kućama, a pod raznim izgovorima, kao što su: 'Rekli su nam...', 'Mora se izaći kad svi završe...', 'Sevap je i kod kuće..', Itd..., A šta Allah kaže..?! O vi džamijski ključari...! Zar ima pokornosti Stvorenju u nepokornosti Stvoritelju i da li je to po vašem shvatanju poštivanje Allahovih svetinja..?! ''A ko poštuje Allahove svetinje to mu je dobro kod Gospodara Njegova...'' (prijevod značenja sure el-Hadždž/30)

U siri (životopisu) Poslanika sallallahu alejhi we selleme možemo pročitati sljedeće o funkciji mesdžida...:''Mesdžid nije bio mjesto samo za namaz.Bio je i škola u kojoj su muslimani saznavali Islam, proučavali ga i učili. Tu su se okupljala različita plemena i rješavala svoje sukobe, plemenske nesuglasice i netrepeljivosti. Tu su se donosile odluke obustavi plemenskih ratova. Mesdžid je bio ustanova u kojoj su se donosile sve odluke od životnog interesa za muslimane...
Uza sve ovo, mesdžid je bio prihvatilište mnoge sirotinje i muhadžira (izbjeglica), koji nisu imali svoje domove, ni imetka, itd...'(pogledaj 'Zapečaćeni džennetski napitak', str.199-200) Takođe, spominje se da su tadašnji mušrici ezijetili Poslanika sallallahu alejhi we selleme na razne načine i u raznim prilikama pa i onda kad bi klanjao haremu Kabe, ali vidimo da je on sallallahu alejhi we selleme uprkos tome običavao dolaziti u harem da bi se klanjao Allahu Jedinom, makar bio uznemiravan od mušrika...

''Jednoga dana, jedan od spomenutih neprijatelja je prebacio ovčija crijeva na Resulullaha sallallahu alejhi we selleme dok je klanjao haremu Kabe, a drugi je to isto znao baciti na put kuda bi prolazio Resulullah sallallahu alejhi we selleme. Stoga je on često uzimao sebi kutak u džamiji da miru klanja zaklonjen od dušmana. Nekada je znao pokupiti bačena crijeva, te s njima izaći pred džamiju, zatim bi uzbuđen i ljut viknuo: ''O beni Abdi Menaf! Kakvi su ovo susjedi? Zašto mi to rade, šta sam im učinio!? (pogledaj 'Zapečaćeni džennetski napitak', str.96)
A šta vidimo da se radi danas Allahovim robovima koji nastoje da se dosljedno drže Kur'anskih odredbi i sunneta Poslanika sallallahu alejhi we selleme...? Onima koji radost nalaze džamiji i koji žele da ožive Allahove kuće... Prstom se pokazuje na njih, a nerijetko se i jezici usmjeravaju prema njima pogrdne riječi im se upućuju...
Takvi 'garibi' danas mogu ponoviti već spomenute riječi Poslanika sallallahu alejhi we selleme... Na razumnima je da razmisle, da iz pouku uzmu i ispravan stav zauzmu...Onda se postavlja pitanje šta je činiti onima koji često zateknu zaključana vrata ili kapiju džamije...
Da li da šute, slegnu ramenima i pomire se sa situacijom, nalazeći izgovor u tome što se neko sjetio da nazove kukavičluk i gaflet mudrošću manjom štetom, ili da makar učine što mogu...!? Šta Allahova Knjiga kaže dužnosti opominjanja, o dužnosti onih koji se Allaha boje...?;

''Oni koji se boje Allaha neće za njih račun polagati, ali su dužni da opominju ne bi li se okanili.''(prijevod značenja sure el-En'am/69); Neka su nam na pameti riječi Poslanika sallallahu alejhi we selleme (u prev. značenju):
''Tako mi Onoga u čijoj je ruci moja duša, vi ćete naređivati na dobro i odvraćati od zla, ili će Allah uskoro poslati svoju kaznu na vas, pa ćete ga poslije toga moliti, On vam se neće odazvati.'' (Tirmizi) Takođe, o dužnosti naređivanja dobra i odvraćanja od zla, veoma jasno govori i hadis Poslanika sallallahu alejhi we selleme (u prev. značenju):
''Ko od vas vidi neko loše djelo neka ga izmijeni (ukloni) rukom (prisilno), a ako ne bude u stanju neka to uradi riječima (neka naredi da se ukloni), a ako ni to ne bude u stanju neka ga bar srcem svojim prezre, a to je najslabiji čin imana!''(Muslim) – Pa ne budimo od onih sa najslabijim imanom ili,ne dao Allah,ako nema ni prezira srcem,da naš iman bude pod velikim upitnikom..! Prenosi se da je rekao Poslanik sallallahu alejhi we selleme (u prev. značenju):
''Allahu najdraža mjesta su džamije, a najmrža pijace.''(Muslim); Takođe je rekao (u prev. značenju): ''...Kada obavi namaz meleci donose salavat na Njega sve dok boravi na mjestu na kome je klanjao, govore: Allahu naš smiluj mu se! I sve dok boravi na mjestu na kome je klanjao kao da je u namazu!''(Buhari);

Prenose se od Poslanika sallallahu alejhi we selleme i sljedeće riječi (u prev. značenju): ''Kada se ljudi okupe u jednoj od Allahovih kuća (džamija) da uče Allahovu knjigu (Kur'an) i da je međusobno proučavaju, na njih se spusti mir, prekrije ih Allahova milost, okruže ih meleki Allah ih spomene među onima koji su kod Njega!''(Muslim); Abdullah B. Amr kaže: ''Klanjali smo jednog dana sa Poslanikom, sallallahu alejhi we selleme, akšam namaz. Nakon namaza neki su otišli, a neki ostali u džamiji. Nakon toga dođe Allahov Poslanik, sallallahu alejhi we selleme, žurno sa dubokim uzdisajima i reče: 'Radujte se, vaš Gospodar je otvorio jedna od nebeskih vrata, ponosi se vama pred svojim melekima i kaže: Pogledajte moje robove obavili su jedan propisani namaz i čekaju drugi!''(Ibn-Madže i Ahmed);

A u drugoj predaji stoji da su ashabi klanjali dobrovoljne namaze nakon akšama (čekajući jaciju)! (Ebu-Davud i Bejheki); Selman El-Farisi kaže da je Poslanik sallallahu alejhi we selleme rekao: ''Ko upotpuni abdest u svojoj kući, potom ode u džamiju, on je Allahov gost, a pravo domaćina je da ugosti gosta!''(Taberani);

Prenosi se od Abdullaha Ibn Omera, radijallahu anhum da je rekao: ''Allahov Poslanik sallallahu alejhi we selleme bi klanjao sabah i sjedio u mesdžidu sve dok ne bi mogao klanjati duha namaz i rekao bi: „Ko klanja sabah namaz i sjedne u džamiji do duha namaza, imat će nagradu primljenog hadždža i umre!''(et-Taberani); Takođe, prenosi se od Ibn Abbasa, radijallahu anhu, da je Allahov poslanik sallallahu alejhi we selleme rekao: ''Meleki se natječu oko zapisivanja boravka (ostajanja) u džamiji između namaza, odlaska na namaze u njih i upotpunjavanja abdesta u teškim okolnostima, a ko bude činio spomenuta djela živjeti će u dobru i umrijeće u dobru!''(Tirmizi i Ahmed);

O vi džamijski ključari...da li ste čuli za ove i slične hadise i ajete iz Allahove knjige...? pa pitamo vas onda, s kojim pravom da uskraćujete Allahovim robovima ono što im je Allah dozvolio, čak pohvalnim i veoma vrijednim djelom učinio, i zar se ne bojite Allaha zbog uznemiravanja i istjerivanja Njegovih gostiju...!?! Pitamo se, a pitamo i vas, zar ne bi trebalo da pozivate u džamiju one koji ne dolaze, a ne, upravo suprotno tome, da tjerate i one malobrojne koji dođu...?!
zašto ne usmjerite svoje ključeve i bijes na mjesta gdje se alkohol toči, gdje se kocka okreće i druga zla čine, umjesto na one koji vole da budu u džamiji i između namaza...?! Da li ste svjesni da zabranjujući omladini boravak u džamijama odvodite ih možda upravo, bili vi ili ne svjesni toga, u šejtanske prostore i da pomažete Iblisovu vojsku!?
S pravom zapitanost da li ste u vojsci šejtanskoj...?! Da li to sve planski radite...?! A vi koji pomažete ključare, razmislite o tome pomažete li dobro djelo ili nepravdu, i da li je opravdanje to što vam je neko naredio i što vam je to posao...?! ''I ne držite stranu onih koji nepravedno postupaju, pa da vas vatra prži...''(prijevod značenja sure Hud/113);

Bojati se Allahove kazne, zbog našeg odnosa prema mesdžidima, a znamo šta se u skoroj prošlosti desilo sa mnogim džamijama na ovim prostorima, jer su u većini slučajeva izgubile svoju pravu funkciju i bile svedene na kulturni spomenik...

Svi vi koji nazivate držanje džamija zaključanim i pustom 'brigom' o kućnom redu i čuvanjem džamije, kao i vi koji nazivate šutnju, pasivnost, pokoravanje onome ko propisuje mimo Allaha, Itd... mudrošću, manjom štetom i sličnim nazivima znajte da promjena imena neke stvari ne mijenja suštinu već da je to stara Iblisova lanetullahi alejhi spletka kojom obmanjuje i zavodi, spletka kojom je naše praroditelje iz džennetskih ljepota izveo predstavivši im zabranjeno drvo, drvetom vječnosti, a možemo u Kur'anu o tome čitati... Dalje u tome kazivanju saznajemo da je izlaz nakon grijeha u pokajanju, pa pokajmo se svi Allahu i zatražimo od Njega da nas učvrsti na istini....Vratimo Allahovim kucama na zemlji njihov hakk i govorimo bez straha riječi istine! ''Neka nikoga od vas ne spriječi strah od ljudi da kaže istinu kada je vidi ili bude njen svjedok, jer mu riječ istine neće približiti čas smrti niti mu umanjiti nafaku!''(Ahmed) Rekao je onaj u kome imamo najljepši uzor, Poslanik
sallallahu alejhi we selleme ve ala alihi we ashabihi...


U POTPISU: HFZ. PROF. JUSUF BARČIČ RAHIMEHEULLAH ALEJHI

Sead ef. Jasavic - SLIJEPO OPONASANJE - TAKLID
 
 
Šejhul-Islam Ibnu Tejmijje, Allah mu se smilovao, kaže: "Ono na čemu je većina ummeta jeste da je idžtihad u globalu dozvoljen, kao i to da je taklid u globalu dozvoljen; ummet ne obavezuje svaku osobu na idžtihad smatrajući taklid haramom, a niti obavezuje svaku osobu na taklid smatrajući idžtihad haramom! Idžtihad je dozvoljen osobi koja je u stanju činiti ga, dok je taklid dozvoljen osobi koja nije u stanju činiti idžtihad.

Da li je dozvoljen taklid osobi koja je u stanju činiti idžtihad?
Ovo je pitanje oko kojeg postoji izvjesno razilaženje međ' islamskim učenjacima, ali je jače mišljenje da je takvoj osobi dozvoljen taklid jer trenutno nije bila u mogućnosti vršiti idžtihad po određenom pitanju, ili zbog istovrsne jačine dokaza, ili zbog neimanja vremena za idžtihad, ili zbog neimanja dokaza u osnovi; kada određena osoba ne bude u stanju nešto činiti sa nje spada data obaveza, tako da će mudžtehid u ovom slučaju preći na taklid, isto kao kada osoba ne bude u stanju koristiti se vodom (preći će na korišćenje zemljom). Isto će važiti i za običnog muslimana - ako bude u stanju, u određenim pitanjima, činiti idžtihad – dozvoljeno mu je činiti idžtihad, jer je idžtihad propis koji prima djelomičnost i parcijalnost. Sve u svemu, poenta svega leži u mogućnosti (el-kudret), i nemogućnosti (el-'adžz), činjenja nečega..."
Ono što se da zaključiti iz riječi šejhul-islama Ibnu Tejmijje, Allah mu se smilovao, jeste to da osoba koja počini djela nevjerstva iz neznanja, zato što je činila taklid, ne imajući znanja ('ademul-basireh), niti pravilna shvatanja vjere ('ademul-fikh), biće opravdana, sve do momenta uspostavljanja dokaza protivu nje!"
Imam Ibnul-Kajjim, Allah mu se smilovao, kaže: "Ubjeđenje koje je fisk: poput 'akide i ubjeđenja novotara, koji vjeruju u Allaha, dželle ša'nuhu, i Njegova Poslanika, sallallahu 'alejhi ve sellem, i Sudnji Dan, i zabranjenim smatraju ono što je Allah, dželle ša'nuhu, zabranio, i obaveznim smatraju ono što je Allah, dželle ša'nuhu, obaveznim učinio, ali negiraju određeni broj pitanja koja je Allah, dželle ša'nuhu, i Njegov Poslanik, sallallahu 'alejhi ve sellem, ustvrdio – zbog neznanja (džehlen), ili pogrešnog rezonovanja (te'evilen), ili zbog pogrešnog povođenja za svojim šejhovima (takliden), pripisujući Allahu i Njegovom Poslaniku, sallallahu 'alejhi ve sellem, ono što sami sebi nisu pripisali, poput haridžija, velikog broja rafidija, kaderija, mu'utezila, i velikog broja džehmija koji ne spadaju u skupinu džehmijskih fanatika, a što se tiče džehmijskih fanatika, oni su kao i rafidijski fanatici – te dvije skupine nemaju ništa zajedničkog sa islamom, zbog čega ih jedan broj selefa nikako i ne smatra jednom od sedamdeset dvije grupacije (na koje će se islamski ummet razdijeliti), govoreći za njih da u osnovi ne pripadaju ovom milletu!"
Šejhu Medžduddin Ibnu Tejmijje, rhm., kaže: "Ispravno je to da novotarija – zbog koje tekfirimo onu osobu koja njoj poziva, biva razlogom tome da ćemo griješnikom smatrati osobu koja tu novotariju naslijepo praktikuje (tefsik lit-taklid), poput osobe koja smatra da je Kur'an stvoren, ili da je Allahovo, dželle ša'nuhu, znanje stvoreno, ili da su Allahova, dželle ša'nuhu, imena stvorena, ili da Allah, dželle ša'nuhu, neće biti viđen na Ahiretu, ili dotična osoba vrijeđa ashabe iz vjerskih pobuda (tedejjunen), ili smatra da je iman sušto ubjeđenje srca, i sl. – koja god osoba poziva ovim novotarijama, biće osuđena na nevjerstvo (kufr), što je eksplictno naznačio imam Ahmed, na velikom broju mjesta. "
Ibnul-Kajjim, rhm., kaže: "Novotari koji imaju nevjernička ubjeđenja, i zastupaju nevjerničke stavove, poput onih koji negiraju stvorenost svijeta, tjelesno proživljenje, Allahovo univerzalno znanje, kao i oni koji negiraju to da Allah, dželle ša'nuhu, postupa shodno Svojoj volji – od takve osobe se ne prihvata iskaz i svjedočenje, jer takva osoba nije musliman! Što se tiče novotara koji pripadaju sveopćem muslimanskom korpusu, a kontriraju muslimanima u nekim primarnim pitanjima ove vjere, poput rafidija, kaderija, džehmija, gulatul-murdži'eh, i njima sličnih skupina, oni se mogu podijeliti na nekoliko grupa, i to:
1. Osoba neznalica (džahil), koja se slijepo povodila za ostalima (mukallid), ali koja, u osnovi, ne pripada skupini učenih. Spomenuta osoba se ne proglašava nevjernikom (kafirom), niti velikim griješnikom (fasikom), niti će mu se svjedočenje odbijati – u slučaju da nije bio u mogućnosti podučiti se uputi. Njegov status je status potlačenih ljudi, žena i djece, koji nisu bili u stanju pronaći sebi izlaz iz situacije u kojoj su se našli. Za spomenute, nadati se je da će im Allah, dželle ša'nuhu, oprostiti grijehe, a Allah je doista milostiv, i grijehe oprašta.
2. Osoba koja je bila u stanju pitati, i uputu potražiti, i istinu spoznati, ali je sve to zapostavila zanimajući se ovosvjetskim potrepštinama, ili vlašću, ili uživanjima... Takva osoba se smatra nemarnom (muferrit), i zaslužna je kazne. Postala je griješna time što nije izvršila obavezu takvaluka prema Allahu, dželle ša'nuhu, shodno svojim mogućnostima. Status ove osobe je kao i status svih ostalih ljudi koji nisu izvršili svoje obaveze! Ako novotarije i strasti dotične osobe budu izražajnije u odnosu na sunnet i uputu – njegovo svjedočenje će biti odbijeno, ali, ako sunnet i uputa budu izražajniji u odnosu na navotarije i strasti – njegovo svjedočenje će biti prihvaćeno!
3. Osoba koja je pitala, i tražila, i kojoj je uputa pojašnjena, ali je nije prihvatila, i ostavila je zbog slijepa povođenja za nekim (taklid), ili je bila pristrasna onome na čemu je (te'assub), ili je u osnovi mrzila uputu (bugd), ili iz neprijateljstva prema ljudima koji su bili na uputi (mu'adat). Ovakva osoba je u najmanju ruku veliki griješnik (fasik), a što se tiče proglašavanja iste nevjernikom (tekfir), to pitanje će biti podložno idžtihadu mudžtehida i detaljnijem obrazlaganju!
Imam Ibnul-Kajjim, rhm., na drugom mjestu, kaže: "Da, ovo pitanje moramo malo dublje obrazložiti, kako bi nejasnoću otklonili. Velika je razlika između mukallida, koji se našao u poziciji da uči, i da spozna istinu – nakon čega je odbaci i ne prihvati, i između mukallida koji nije imao takvu šansu. Obije kategorije postoje, i obije vrste mukallida su prisutne! Osoba koja je bila u stanju saznati istinu, pa je odbije, nije ispunila obavezu koju je bila u stanju izvršiti, te zbog toga ne polaže pravo na opravdanje kod Allaha, dželle ša'nuhu, a što se tiče osobe koja nije bila u mogućnosti pitati, niti učiti, niti znanje stjecati, takvi se dijele na dvije grupe:
1. Osoba kojoj je stalo do upute, daje joj prednost, i izgara za njom, a nije u mogućnosti do nje stići, niti je u mogućnosti pronaći je, jer je nema ko uputi naputiti – ovakva osoba ima status "ehlu fetre", i ljudi do kojih nije doprla da'ava i objava.
2. Osoba kojoj nije stalo do upute, niti izgara za njom, niti joj je stalo do nje.
Dok će prvi govoriti: Gospodaru moj, kada bih znao da ima vjera bolja od ovoga na čemu sam sada – samo bih Ti nju ispovjedao, a ovo, na čemu sam, bih ostavio, ali ne znam ništa drugo izuzev onoga na čemu sam, i nisam u stanju drugo pronaći; ovo je vrhunac mog truda, i kraj moje spoznaje - drugi će biti zadovoljan onim na čemu je, i nije mu stalo do nečeg drugog, niti mu duša nešto drugo traži, i kod njega nema razlike između stanja moći i nemoći, mada su obojica, u osnovi, nemoćni!
Druga osoba se ne može usporediti sa prvom, zbog očite razlike između njih dvojice jer je prva osoba poput onih koji nastoje pronaći ispravnu vjeru i uputu, u momentima "fetre", što nisu bili u stanju, gdje su, nakon maksimalno uloženog truda, odustali od traženja, zbog nemoći i neznanja, dok se druga osoba apsolutno nije trudila u potrazi za vjerom, već je umrla na širku, mada vjeru ne bi pronašao i da je tražio zbog nemogućnosti ostvarenja istog.
Dakle, velika je razlika između nemoći osobe koja je bila u potrazi za nečim, i između nemoći osobe koja nije bila u potrebi za nečim, i dobro razmisli o ovom slučaju, a Allah, dželle ša'nuhu, će pravedno i mudro suditi robovima na Sudnjemu Danu, i neće kažnjavati izuzev one nad kojima je dokaz, putem poslanika, uspostavljen, i ovo je opšte-poznata stvar međ' stvorenjima. Što se tiče konkretnih osoba, Zejda ili 'Amra, i toga da li je nad njima uspostavljen dokaz ili ne – to pitanje je takvog tipa da ne možemo u njega zadirati, jer je ono na relaciji između Allaha, dž.š., i Njegovih robova!
Na muslimanu je, u globalu, obaveza da vjeruje u to da je svaka osoba koja ne ispovjeda Islam kao vjeru – nevjernik (kafir), kao i to da Allah, dž.š., neće kažnjavati ljude osim nakon uspostave dokaza, putem poslanika, protivu njih, a što se tiče ljudi poimenično – ta stvar je prepuštena Allahu, dž.š., i Njegovom sudu, i ovo je vezano za nagradu ili kaznu na budućem svijetu, a što se tiče ovoga svijeta stvari će se krećati spram ljudskih vanjština.

Priredio: Sead ef. Jasavić, prof.fikha

Sead ef. Jasavic - VLAST KOJA VARA SVOJ NAROD

 

Vlast koja vara svoj narod, čini nepravdu  ili vrši presiju i nasilje nad njime... Allah dž.š., kaže: „Odgovaraće oni koji ljudima nasilje i zulum čine, i bez ikakva osnova red na Zemlji remete; njih čeka bolna patnja!“ (Šura, 42.) Šejh Sa'adi rhm., kaže: „oni koji ljudima nasilje i zulum čine“ – ovo se odnosi na cjelokupan život, i misli se na nasilje i nepravedni odnos prema judima po pitanju njjhovih života, ili imetka ili časti i obraza!“(Tejsirul-Kerimir-Rahman)




Allah dž.š., kaže: „Jezikom Davuda i 'Isa'a, sina Merjemina, prokleti su oni od sinova Isra'ilovih koji nisu vjerovali – zato što su se bunili, i uvijek granice zla prelazili. & Jedni druge nisu odvraćali od griješnih postupaka koje su radili. Ružno li je zaista to kako su postupali!“ (el-Ma'ida, 79.)
Imam Gazali rhm., kaže: „Žešćeg ukora od ovoga nema, a razlog zasluženja i dobijanja Allahovog prokletstva i la'aneta bio je nezabranjivanje zla!“ (Ihja'u 'Ulumid-din, 2/307.)
88. Poslanik s.a.w.s., kaže: „Svi ste vi pastiri/vladari, i svi će te vi biti pitani za vaše stado/podanike!“ (Kaf)
89. Poslanik s.a.w.s., kaže: „Ko nas vara nije od nas!“ (Muslim)
90. Poslanik s.a.w.s., kaže: „Zulum i nasilje su tmine Sudnjega dana!“ (Kaf)
91. Poslanik s.a.w.s., kaže: „Koji god pastir/vladar prevari svoje stado/podanike, biće u vatri!“ (Kaf)
92. Poslanik s.a.w.s., kaže: „Kome Allah dž.š., podari stado/ljude na čuvanje, a potom ih ne bude savjetovao i nasihatio – neće ući u džennet!“ U drugoj predaji stoji: „Ako umre varajući svoje stado i svoj narod – biće mu zabranjen ulazak u džennet!“ U trećoj predaji: „Neće osjetit džennetskog mirisa!“ (Kaf)
93. Poslanik s.a.w.s., kaže: „Svako ko je bio nadležan nad desetoricom ljudi doći će na Sudnjemu Danu s rukama svezanim o vratu; ili će ga osloboditi pravda ili će ga uništiti zulum i nepravda!“ (Sahih, Musned Ahmed b. Hanbel.)
94. Poslanik s.a.w.s., je učio sljedeću dovu: „Gospodaru moj, ko dobije vlast nad mojim ummetom, pa bude blag prema njima – budi blag prema njemu, a ko bude nemilosrdan prema mom ummetu – budi nemilosrdan prema njemu!“ (Muslim)
95. Poslanik s.a.w.s., kaže: „Nakon mene će biti vladara griješnika-zulumćara, ko im priču bude potvrđivao, ili ih u nasilju i zulumu bude pomagao, taj ne pripada meni, niti ja pripadam njemu, i neće piti sa mog vrela u džennetu!“ (Hasen; Tirmizi i Nesa'i)
96. Poslanik s.a.w.s., kaže: „Nema tog naroda u kojem se čine grijesi, a oni su ugledniji i jači od tih griješnika, pa ih ne zaustave u griješenju – a da ih Allah dž.š., sve zajedno ne kazni!“ (Sahih, Ebu Davud, Ibnu Madždžeh)
97. Poslanik s.a.w.s., je rekao: „Tako mi Onoga u čijoj je ruci moja duša, ili ćete naređivati dobro i odvraćati od zla, i dohvatit za ruku griješnika i lijepo ga privesti haku i istini – ili će vam Alah dž.š., srac učiniti istim, nakon čega će vas prokleti kao što su Jevreji prokleti jezikom Davuda i 'Isa a.s.!“ (Da'if, Tirmizi, Ebu Davud)
98. Poslanik s.a.w.s., kaže: „Dvije vrste ljudi iz mog ummeta neće obuhvatiti moj šefa'at i zauzimanje: nepravedni vladar, prevarant, i osoba koja pretjeruje u vjeri. Poslanik s.a.w.s., će svjedočiti protivu njih, i odreći će ih se!“ (Hasen)
99. Od Ebu Se'id el-Hudrija r.a., se bilježi merfu' predaja: „Najžešću kaznu na Sudnjem Danu će imati nepravedni vladar!“ (Da'if, Tirmizi, Ahmed.)
100. Poslanik s.a.w.s., kaže: „O ljudi, naređujte da se čini dobro i odvraćajte od zla, prije nego li počnete upućivati dove Alahu dž.š., na koje vam se neće odazivati, i prije nego li počnete tražiti oprosta od Allaha dž.š., kada vam neće opraštati! Monasi jevrejski i kršćanski – kada su napustili instituciju naređivanja dobra i odvraćanja od zla, Allah dž.š., ih je prokleo jezikom poslanika, nakon čega ih je sve uhvatio belaj!“ (Hasen; Taberani u Mu'udžemul-Evsetu)
101. Poslanik s.a.w.s., kaže: „Ko u ovu našu vjeru učini ili izmisli nešto što nije od nje – to mu neće biti prihvaćeno!“ (Muttefekun 'alejh)
102. Poslanik s.a.w.s., kaže: „Ko izmisli nešto ili zanoći s grijehom – nad njim je Allahovo prokletstvo i prokletstvo meleka i prokletstvo svih ljudi; neće mu biti kabul ni farz ni nafila!“ (Kaf)
103. Poslanik s.a.w.s., kaže: „Ko nije milostiv, neće mu se Allah dž.š., smilovati!“ (Muttefekun 'alejh)
104. Poslanik s.a.w.s., kaže: „Allah se neće smilovati čovjeku koji nije milostiv prema ostalom svijetu!“ (Kaf)
105. Poslanik s.a.w.s., kaže: „Neće ući u džennet upravnik/vođa koji dobije upravu nad muslimanima, pa se ne potrudi oko njih, ili ih bude nasihatio i savjetovao!“ (Kaf)
106. Poslanik s.a.w.s., kaže: „Kome Allah dž.š., podari upravu nad muslimanima, pa se udalji od rješavanja njihovih potreba i problema siromaštva, Allah će se udaljiti od rješavanja njegovih potreba i njegova siromaštva na Sudnjemu Danu!“ (Hasen, Tirmizi, Ebu Davud.)
107. Poslanik s.a.w.s., kaže: „Pravedan vladar će biti u Alahovom hladu na Sudnjemu Danu!“ (Buhari)
108. Poslanik s.a.w.s., kaže: „Pravednici će biti na minberima od svjetlosti; oni koji su bili pravedni u svojoj vladavini, u svojoj porodici, i u povjerenim im poslovima!“ (Muslim)
109. Poslanik s.a.w.s., kaže: „Najgore vođe su one koje mrzite i koji vas mrze, i koje proklinjete i koji vas proklinju! Rekoše: Allahov Poslaniče, hoćemol' ustajati protivu njih? Ne, sve dok klanjaju i obavljaju namaz!“ (Muslim)
110. Poslanik s.a.w.s., kaže: „Allah dž.š., pušta zulumćara do određenog vakta, ali kada ga nakon toga kazni zapamtiće za sva vremena. Alah dž.š., kaže: „Eto, tako Gospodar tvoj kažnjava kada kažnjava sela i gradove – koji su nasilje i zulum činili. Kažnjavanje Njegovo je zaista bolno i strašno!“ (Hud, 102.)“ (Kaf)
111. Poslanik s.a.w.s., u oporuku ostavlja Mu'azu r.a., onda kada ga šalje u Jemen: „Čuvaj se dove mazluma i potlačenog; između njegove dove i Allaha dž.š., nema pregrade!“ (Kaf)
112. Poslanik s.a.w.s., kaže: „Najgori čobani i pastiri su osore i grube osobe!“ (Muttefekun 'alejh)
113. Poslanik s.a.w.s., kaže: „S trojicom Allah dž.š., neće razgovarati na Sudnjemu danu... pa spomenu vladara lažova!“ (Muslim)
Allah dž.š., kaže: „Drugi svijet daćemo onima koji ne žele da se na Zemlji ohole, i da nered čine, a oni koji se Alaha boje čeka srećan kraj!“ (Kasas, 83.)
114. Poslanik s.a.w.s., kaže: „Vi se trgate i borite za vlast, ali znajte da će te se zbog toga kajati na Sudnjemu Danu!“ (Buhari)
115. Poslanik s.a.w.s., kaže: „Mi vlast ne dajemo onome ko je traži, ili onome ko je pohlepan za njom!“ (Kaf)
116. Poslanik s.a.w.s., je rekao: „O Ka'abu, Allah te sačuvao vlasti glupana; vođa koji će doći nakon mene, ali se neće držati moje upute, niti će slijediti moj sunnet!“ (Sahih Ibnu Hibban,Musannef Abdurrezzak)
117. Poslanik s.a.w.s., kaže: „Na tri dove se Allah dž.š., bez ikakve sumnje odaziva: dova mazluma i potlačenog, dova musafira i putnika, i dova roditelja protivu svoga djeteta!“(Sahih, Tirmizi, Ebu Davud.)

Prezeto iz djela: Keba'ir, od imama Zehebija rhm.

Priredio: Sead ef. Jasavić, prof. Fikha

 

 

SEAD ef.JASAVIC - BLUDU SE NE PRIBLIŽAVAJTE! - hutba
 
 
U kontekstu govora Uzvišenog o zabranjenim radnjama koje se, s aspekta šerijata, karakteriziraju kao teški grijesi, spominje se i blud ili poznatije zinaluk. Blud je svaki spolni čin koji se ostvari izvan legalne bračne zajednice. Allah, dž.š., ga je okarektizirao kao «razvrat i ružan put.» Budući da uzrokuje nesagledive štetne posljedice, kako za pojedinca tako i za širu društvenu zajednicu, taj grijeh je Allah dž.š., žestoko sankcionirao.

Allah dž.š., kaže: „I što dalje od bluda, jer to je razvrat, kako je to ružan put!” (el-Isra’, 32.)
Uz ostale obaveze, čovjek je zadužen i za produženje svoje vrste na Zemlji. Da bi čovjek ispunio tu zadaću, Allah, dž.š., je u njegovo biće usadio skup nagona i pobuda koje ga svojom silinom vode osiguranju egzistencije kao individue i kao vrste. Pored nagona za jelom, pićem, spavanjem... pomoću čega čovjek održava svoj život, on seksualnim nagonom održava svoju vrstu.
Seksualni nagon čovjeka kao i u svih vrsta životinja, izražen je u velikom intenzitetu. Čovjek kao Božiji halifa na Zemlji, ne smije tom nagonu pružati neograničenu slobodu kako ne bi doveo sebe na stepen životinje, niti ga ekstremno obuzdavati kako to čine predstavnici nekih hrišćanskih, asketskih ili pesimističkih učenja, već ga mora staviti u granice unutar kojih će biti zadovoljene njegove potrebe na dozvoljen i prirodan tj. islamski način. Prirodan i islamski način udovoljenja seksualnim strastima muškarca i žene jeste - brak. Da nije braka seksualni nagon ne bi mogao ispuniti svoju ulogu na planu produžetka vrste niti bi se mogla obuzdati seksualna anarhija koja vodi propadanju ljudske zajednice u svakom pogledu.Navedeni ajet iz sure El-Isra ukazuje na blud kao štetnu socijalnu kategoriju, koja je zabranjena i okarektizirana u svim objavama koje je Uzvišeni slao ljudima.
Kur'an upozorava i na samo približavanje bludu radi mjera predostrožnosti, kako ne bi došlo do izvršenja samog djela. Imam el-Kurtubi rhm., u svom tefsiru navodi da je stilski potpunije i s jačom je porukom kada se kaže: 'i ne približavajte se bludu' nego li da je rečeno: 'ne činite blud', jer se tako zabranjuje sve što prethodi bludu i dovodi do njega.
Islam kao propisani sistem življenja na Zemlji, kada nešto označi zabranjenim, u cilju preventivnog djelovanja, odmah stavlja i barijere na sve puteve koji vode tome činu. On se, poput savremenih ideologija, ne bavi posljedicama jednog socijalnog zla, već uzrorocima koji rezultiraju to zlo. Islam ne rasplamsava u ljudima prirodne strasti koje otvaraju nebrojene mogućnosti za vanbarčni život i proizvode brojne anomalije u društvu. On ne stimuliše ljude na raskalašenost i seksualne slobode, da bi potom ulagao ogromna materijalna sredstva za liječenje i socijalno zbrinjavanje žrtava takvog ponašanja. Islam osuđuje miješanje između spolova, ukoliko nije neminovno, zabranjuje osamu spolova, zabranjuje pretjerano šminkanje i uređivanje, bodri sklapanje braka - ko može to da učini, preporučuje onome ko nema sredstava za skalapanje braka da posti, osuđuje svaku smetnju koja sprečava sklapanje braka, kao npr. pretjerano visoki mehr (ženidbeni dar), negira strah zbog siromaštva i bijede uzrokovane rađanjem djece, bodri da se pomažu oni koji žele sklopiti brak da bi očuvali čistotu, propisuje najveću kaznu ukoliko se dogodi čin prostitucije, kao i kaznu protiv potvore udatih i čistih žena, potvorenih bez dokaza. Islam predviđa i druga sredstva za zaštitu i tretman tog problema da bi se sačuvalo islamsko društvo od propasti i raspadanja. Kada bismo analizirali svaku od spomenutih radnji koja vodi ka bludu, to bi zahtijevalo mnogo više pažnje i prostora nego što je predviđeno za ovu hitbu.
No, mi ćemo se, ipak, nakratko osvrnuti na neke od njih, kako bismo ukazali na njihov neposredni utjecaj u izvršenju zinaluka.
Osamljivanje sa tuđim ženama
Svako osamljivanje muslimana sa ženom koja mu nije supruga ili mahrem - osoba koju po šerijatskim propisima ne bi mogao oženiti, je haram (zabranjeno). Osamljivanje podrazumijeva boravak u zatvorenom ili otvorenom prostoru daleko od očiju drugih lica. Napustiti takvo mjesto je najbolji oblik prevencije protiv šejtanskog navođenja na zlo koje je uvijek prisutno kada se muškarac i žena osame. Allahov Poslanik, s.a.v.s, je rekao: «Ko vjeruje u Allaha i u Sudnji dan neka se nipošto ne osamljuje sa ženom bez njenog pratioca - mahrema; jer je, zaista, s njima treći šejtan.»
U drugoj predaji posebno se apostrofira osamljivanje žene s muževom rodbinom. Vjerovjesnik, s.a.v.s., je rekao: «Klonite se osamljivanja sa ženama! Jedan ensarija upita: 'Poslaniče, da li se to odnosi i na muževe rođake? On odgovori: 'Njegovi rođaci su za nju smrt.»
Seksualni nagon, emocionalna razdražljivost i ljubavna želja koje prate čovjeka nisu samo razlog tom riziku i opasnosti nego se tome dodaje i strah za opstanak porodice i življenja supružnika, zatim strah za njihov intimni život kojim bi se mogli poigrati brbljivci i nametljivci, odnosno ljubitelji razaranja porodica. To znači da je osamljivanje muževljevih rođaka sa ženom opasnije od osamljivanja sa muškarcima koji mu nisu rodbina jer će tada nastati dvojaki problemi, između nje i njega svakako, a onda između njega i njegovih rođaka.
Strastveno gledanje.
Oko je ključ srca, a pogled je vjesnik zavođenja. Stoga je Uzvišeni Allah naredio i muškarcima i ženama da se čuvaju strastvenog gledanja rekavši:
“Reci vjernicima neka obore poglede svoje i neka vode brigu o stidnim mjestima svojim, to im je bolje, jer Allah usitinu zna ono što radite. A reci vjernicama neka I one obore poglede svoje i neka vode brigu o stidnim mjestima svojim, i neka ne dozvole da se od ukrasa njihovih vidi išta osim onoga što je ionako spoljašnje...” (En-Nur, 30, 31.)
Obaranje pogleda ne znači zatvoriti oči da se ne gleda nikako, niti poginjanja glave ka zemlji, jer je to skoro nemoguće izvesti. Obaranje pogleda znači obično, a ne požudno i strastveno gledanje kojim se «gutaju» prolaznice ili sagovornice, niti doslovno buljenje u određeni dio tijela. Pohotno gledanje osobe suprotnog spola Resulullah, s.a.v.s., je okarakterizirao bludom rekavši: «I oči čine zinaluk. Njihov blud je strastveno gledanje u osobu suprotnog pola.»
Gledanje stidnih dijelova tijela (avret)
Islamskim propisima regulisano je, koja su to stidna mjesta za muškarca i za ženu. Te dijelove tijela nije dozvoljeno gledati drugima, bili oni muškarci ili žene, bez obzira bilo to strastveno gledanje ili ne. Avret muškarca je predio od pupka do koljena, a avret žene je cijelo njeno tijelo.
Poslanik, s.a.v.s., je u vezi s navedenim rekao: «Muškarcu je zabranjeno da gleda u avret muškarca, a ženi je zabranjeno da gleda u avret žene. Neka se ne priljubljuje muškarac uz muškarca pod jednim pokrivačem, a ni žena uz ženu pod jednim pokrivačem.»
Vjerovjesnik, s.a.v.s., je rekao: «Čuvaj svoj avret – stidno mjesto, od svakog osim od svoje žene.»


Isticanje ženstvenosti ili zavođenje
Jedan od puteva koji vodi bludu je svakako i pokazivanje ženstvenosti i koketan odnos, posebno žene u svakodnevnom životu i komuniciranju. Osnovne odlike žene muslimanke trebalo bi da budu: sramežljivost, čednost, čestitost, skromnost...
Obraćajući se ženama Vjerovjesnika, s.a.v.s., koje trebaju biti uzor ostalim vjernicima, Uzvišeni kaže: „O žene Vjerovjesnikove, vi niste kao druge žene! Ako se Allaha bojite, na sebe pažnju govorom ne skrećite, pa da u napast dođe onaj čije je srce bolesno, i usiljeno ne govorite! U kućama svojim boravite i ljepotu svoju, kao u davno pagansko doba, ne pokazujte!“ (El-Ahzab, 32, 33.)
Skretanje pažnje govorom, po imamu Ibn Kesiru rhm., znači: «nemojte se nježnim i utanjenim glasom obraćati drugim muškarcima kao što razgovarate sa svojim mužem.»
Dakle slabost vjere i imana kod nekog čovjeka, uz osamljivanje sa ženama koje mu nisu rod, te strastveno gledanje u osobu drugog pola, uz isticanje ili gledanje u stidne djelove tijela drugog, i isticanje ženstvenosti ili zavođenje – su jedni od glavnih razloga nastanka jednog od najvećih grijeha koje nam je Allah dž.š., zabranio tj. bluda ili zinaluka!
Allah dž.š., spominjući jedna od svojstava Svojih robova, kaže: „I oni koji se mimo Allaha drugom bogu ne klanjaju, i koji, one koje je Allah zabranio, ne ubijaju, osim kada pravda zahtijeva, i koji ne bludniče; - a ko to radi, iskusiće kaznu! & patnja će mu na onome svijetu udvostručena biti i vječno će u njoj ponižen ostati; & ali, onima koji se pokaju i uzvjeruju i dobra djela čine, Allah će njihova hrđava djela u dobra promijeniti, a Allah prašta i samilostan je; & Onaj ko se bude pokajao i dobra djela činio, on se, uistinu, Allahu iskreno vratio!“ (el-Furkan, 68.)
Allah dž.š., kaže: „Bludnicu i bludnika izbičujte sa stotinu udaraca biča, svakog od njih ponaosob, i neka vas pri vršenju Allahovih propisa ne obuzima prema njima nikakvo sažaljenje, ako u Allaha i u onaj svijet vjerujete, i neka kažnjavanju njihovu jedna skupina vjernika prisustvuje! & Bludnik se ne treba ženiti osim bludnicom ili mnogoboškinjom, a bludnica ne treba biti poželjna osim bludniku ili mnogobošcu, to je zabranjeno vjernicima!“ (el-Nur, 2,3.)
Poslanik s.a.w.s., je bio upitan: „Koji grijeh je najteži? Reče: „Da obožavaš nekog drugog mimo Allaha dž.š., a On te stvorio! A potom koji: Da usmrtiš svoje dijete iz bojazni siromaštva! A potom koji: Da bludničiš sa ženom svoga komšije!“ (Muttefekun 'alejh)
U citiranom hadisu Alejhisselam je posebno apostrofirao i ukazao na težinu zinaluka s komšijinom suprugom, kako se ne bi narušili dobrosusjedski odnosi koji se toliko potenciraju u islamu. U predaji koju bilježi Ahmed bin Hanbel rhm., stoji da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: «Da čovjek učini deset puta blud lakše je nego li da učini blud sa suprugom svoga komšije.»
Iz ovog hadisa razumijemo da islam ne gleda isto na svaku vrstu bluda. Alejhisselam je uz komšijinu suprugu još istaknuo i mudžahidovu suprugu, suprugu borca na Allahovom putu, rekavši: „Svetost žena boraca nad onima koji nisu borci je poput svetosti vaših majki, i nema tog čovjeka koji prevari nekog od boraca-mudžahida po pitanju njegove familije, a da neće bit zaustavljen na Sudnjemu Danu, gdje će borac uzimati od njegovih dobrih djela onoliko bude htio; pa šta mislite kako će mu biti!? (Muslim) U predaji koju bilježi En-Nesai stoji da je Alejhisselam još rekao: „Eterevne jede'u lehu min hasenatihi šej'en“ «Mislite li da će mu ostaviti išta od njegovih dobrih djela?»
Poslanik s.a.w.s., kaže: „Neće osoba činiti blud a da je pravi vjernik, i neće osoba krasti a da je pravi vjernik, i neće piti alkohola a da je pravi vjernik!“ (Muttefekun 'alejh)
Poslanik s.a.w.s., kaže: „Kada čovjek čini blud njegov iman/vjerovanje ga napušta i lebdi iznad njega, pa kada završi s tim činom vrati mu se!“ (Sahih, Tirmizi, Ebu Davud, Hakim)
Od Poslanika s.a.w.s., se bilježi i sljedeća predaja: „Ko počini blud ili pije alkohola – Allah dž.š., s takvoga svlači odjeću imana, isto kao kada čovjek skine svoju košulju sa sebe!“ (Da'if, Hakim)
Hafiz Ibnul-Kajjim navodeći kategorije bludnika, kaže: «Bluda ima nekoliko vrsta, a sve gori od goreg. Blud sa neudatom ženom je težak grijeh, ali je još teži grijeh blud sa ženom koja ima muža. Još teže od toga je blud sa ženom koja ti je mahrem (majka, sestra, kćerka, tetka, pastorka itd.). Blud oženjenog je teži od bluda neoženjenog, blud starca gori je od bluda mladića, blud slobodnog čovjeka gori je od bluda čovjeka-roba, a blud alima i učenog veći je grijeh od bluda neukog običnog čovjeka.»
Položaj bludnika na ahiretu
Poslanik s.a.w.s., kaže: „Allah dž.š., na Sudnjemu Danu, neće zboriti sa tri osobe, niti će ih očistiti, niti će u njih pogledati, a kazniće ih bolnom patnjom: starac - bludničar, vladar – lažov i oholi siromah!“ (Muslim) U drugoj predaji navodi se da se Vjerovjesnik s.a.w.s., jednom obratio prisutnim ashabima rekavši: «O muslimani, sustežite se od bluda jer je u njemu šest muka od kojih su tri vezane za ovaj svijet a tri se odnose na ahiret. Što se tiče ovosvjetskih muka, one se ogledaju u odstranjivanju ljepote (svjetla vjere) i nura sa lica bludnika, kratkoći životnog vijeka i trajnom siromaštvu. Druge tri muke su: srditost i srdžba Allaha, dž.š., teškoće pri polaganju računa na Sudnjemu Danu i patnja u vatri.» Ma koliko zinaluk bio činjen pod velom tajne, on će na Sudnjem danu, ukoliko ga Allah ne oprosti, biti obznanjen tako što će ljudski organi o tome govoriti. U Kur'anu se kaže: „Na Dan kada će protiv njih svjedočiti jezici njihovi i ruke njihove i noge njihove za ono što su radili.“ (En-Nur, 24.)
Poslanik s.a.w.s., kaže: „Četri osobe su mrske Allahu dž.š.: prodavac koji se mnogo kune pri prodaji, siromah koji se oholi, starac koji bludniči i nepravedni vladar!“ (Sahih Nesa'i, Ibnu Hibban)
Najteža vrsta zinaluka i bluda jeste da čovjek počini blud sa svojom majkom ili sestrom, ili ženom od svojega oca, ili sa nekom od žena koje su mu mahrem.
Poslanik s.a.w.s., kaže: „Ko počini blud sa nekom od žena koje su mu mahrem – ubijte ga!“ (Da'if, Tirmizi, Ibnu Madždžeh, Musned Ahmed)
Imam Darekutni rhm., br.142., bilježi sljedeću predaju od Poslanika s.a.w.s.: „Ko počini blud sa ženom koja mu je mahrem – ubijte ga, a ko počini blud sa životinjom – ubijte ga, a ubijte i tu životinju!“
Berra' r.a., kaže: „Mog dajdžu je Poslanik s.a.w.s., poslao da ubije jednog čovjeka koji je oženio ženu svoga oca, i da mu potom imetak razdjeli na pet djelova!“ (Sahih, Tirmizi, Nesa'i, Ebu Davud)
Širenje prostitucije u jednom društvu proizvodi nesagledive posljedice kao što su: poplava pohota i strasti, rušenje osnovnih moralnih vrijednosti, slabljenje bračne zajednice, rastakanje tkiva jedne porodice, nezdravost odnosa međ' rodbinom supružnika, širenje spolnih bolesti i dr.
Svakako da se distanciranjem od bluda doprinosi uspostavljanju moralnog života na Zemlji, dok njegova raširenost srozava čovjeka na nivo animalnog egzistiranja praćenog brojnim bolestima i poremećajima u društvu.
U eri opće otuđenosti od islamskih moralnih načela savremeni čovjek, udovoljavajući svojim strastima, sve izraženije hodi ivicom ponora.
Model zapadnog uređenja života, s neskrivenim ambicijama i sve beskrupuloznije nameće se i nama – Bošnjacima i Albancima.
Zanesen materijalističkim dostignućima Zapada naš čovjek s neskrivenim oduševljenjem prihvata i sve ostalo što otuda dolazi, pogotovo ono što srozava ljudski moral i dostojanstvo.
Od nemuslimana prihvatajmo ono što je korisno i ispravno, i što je od valjanja, ali odbijmo ono što je loše i neispravno, i što nije od valjanja!
Molim Uzvišenog Allaha da prosvijetli naš um, da očisti naše duše, da nam omrzne grijeh i griješenje i da nam ukaže na pravi put. Amin!

SABAH-NAMAZ U DŽEMA'TU
 
 

Svaka zahvala pripada Allahu, neka je salavat i selam na našeg poslanika Muhammeda, njegovu porodicu i sve ashabe. Dragi brate, Es-selamu alejkum ve rahmetullahi ve berekatuhu...


Uzvišeni Allah spominje  održavatelje i graditelje džamija kao ljude koji, sa bogobojaznošću koja je osnova svakog dobra, imaju korisno vjerovanje i obavljaju djela pokornosti čija su okosnica namaz i zekat. On kaže: «Allahove džamije održavaju oni koji u Allah i u Onaj svijet vjeruju i koji namaz obavljaju i zekta daju i koji se nikoga osim Allaha ne boje; oni su, nadati seje , na pravom putu.» (Et-Tevbe, 18)

Tvoje prisitvo, brate, u džamiji radi obavljaja namaza u džema'utu ukazi u održavanje Allahovih kuća. Ovaj ajet je oporuka, i nama i vama, da čuvamo namaz u džema'atu kako bi nam bio svjetlost i dokaz na Sudnjem danu. Posebno ne zaboravi sabah-namaz, jer su neke ljude danas obuzeli njihovi prohtjevi. Njihov iman je oslabio, bogobojaznost se smanjila , a ljubav prema vjeri im je zamrla. Oni ne nastoje prisustvovati sabah-namazu pravdajući se raznim isprikama koje su slabije od paukove mreže. Ćinjenjem nepokornosti dali su prednost sebi u odnosu na ono što Allah i Njegov Poslanik, s.a.v.s., vole. Reci: «Ako su vam očevi vaši, i sinovi vaši, i braća vaša, i žene vaše, i rod vaš, i imanja vaša koja ste stekli, i trgovačka roba za koju strhujete da prođe neće imati, i kuće vaše u kojima se prijatno osjećate – miliji od Allaha i Njegovog Poslanika, i od borbe na Njegovom putu, onda pričekajte dok Allah Svoju odluku ne donese. A Allah grješnicima neće ukazati na pravi put.» (Et-Tevbe,24)

Brate u islamu, zar se ne želiš obradovati radosnoj vijesti Poslanika, s.a.v.s., koju prenosi Enes , radijallahu anhu, : «Obraduj potpunim svjetlom na Sudnjem danu one koji u mrkloj tami idu ka džamijama.!» (Et-Tirmizi, Davud, Ibn Madže)Uz ovo svjetlo postoji i druga korist za onoga ko čuva namaz u džema'atu. Međutim, ona nije samo dunjaluička, nego je daleko veća i uzvišenija. Ona je konačni cilj kojeg svaki vjernik priželjkuje i zbog nje ibadet čini. Ona je DŽENNET! Ima li unosnije trgovine od trgovine u kojoj se zarađuje Džennet? Poslanik, s.a.v.s., kaže: «Ko klanja el-berdejn (sabah i ikindiju) ući će u Džennet.»

Kolika li je samo počast da uđeš u Džennet radi čuvanja ova dva namaza – sabaha i ikindije! Međutim, šta je u Džennetu? Šta je pripremljeno onom eko uđe u njega? Kakve su im osobine? Ako to želiš znai čitaj Knjigu svoga Gospodara, proučavaj je i razmišljaj. Nemoguće je to opisati, «I niko ne zna kakkave ih, kao nagrada za ono što su činili, skrivene radosti čekaju.» (Es-Sedžde, 17)

I ne samo ovo, postoji nešto što je još veće, a to je slast pogleda u Allahovo , Azze ve Dželle, Plemenito Lice. Vjerodostojno se prenosi u Sahihul-Buhariju od Džerira b. Abdullaha da je rekao: «Bili smo kod Vjerovjesnika, s.a.v.s, pa je pogledao jedne noći u mjesec i rekao: «Vi ćete vidjeti svoga Gospdoara kao što vidite ovaj mjesec, a u to viđenje nećete nimalo posumnjati.Pa ako možete izdržati da ne budete savladani (snom9 da bi obavili namaz prije izlaska sunca i prije njegovog zalaska, učinite to!» Zatim je proučio: «I veličaj Gospodara svoga i zahvaljuj Mu prije sunčeva izlaska i prije zalska.» Muslim je dodao;: «tj. sabah i ikindija.»

Učenjaci kažu: «Ova dva ajeta se navode prilikom spomena viđenja (Gospodara) zato što je namaz najbolji vid pokornosti. Za ova dva namaza je potvrđena posebna vrijednost u odnosu na druge, jer sse navodi da se meleki okupljaju prilikom njihova obavljanja, djela se uzdižu u tim vremenima itd. To su dva najbolja namaza i zato onaj koji ih obavlja zaslužuje najbolju nagradu, a ona je gledanje  u Allaha, Subhanehu ve Te'ala.“ (El-Feth, 2/34)

Trebaš znati, breate muslimanu,  da se iman čovjeka ogleda u prisuitvu sabah-namazu. On ustaje iz svoje mehke postelje ostavljajući slast sna i rahatluk nefsa tražeći Allahovo zadovoljstvo i iz želje da bude pod Allahovim jamstvom. Poslanik, s.a.v.s., nas obavještava: «Ko klanja sabah-namaz od je pod Allahovim jamstvom. Allah vam sigurno za svoje jamstvo ne traži ništa, a onaj od koga On to traži sigurno će mu ga uzeti, a zatim ga na njegovom licu u vatru džehennema strovaliti.» (prenosi Muslim iz hadisa Džunduba b. Abdullaha)

Čista i nepatvorena duša žurno hodi ka svome Gospodaru da bi obavila sabah-namaz u džema'atu. Sabah-namaz ima veliku cijenu i teško će ga čovjek održati, osim koga Allah uputi.

Mnogi ljudi danas kada legnu u postelje zapadnu u duboki san i pretovre se u epileptičare od šejtanskih dodira i njegovih svezanih uzlova.

Poslanik, s.a.v.s., kaže: «Šejtan na potiljku svakog od vas kada zaspi zaveže tri čvora. Sa svakim čvorom ti produžava dugu noć. Pa kada se probudi i Allaha spomene odveže se jedan čvor. Kada uzme abdest razveže se drugi čvor, a kada klanja razvežu se svi čvorovi i čovjek osvane aktivan i dobre volje. U suprotnom osvane nevoljan i lijen.» (Muslim)

Pogledaj, brate muslimanu, veličinu odgovornosti! Naš voljeni Poslanik, s.a.v.s., nas upozorava da duša posebno osvane nevoljna ako prespava sabah namaz. Koliko li je samo naš nemar! Zašto se olahko odnosimo prema vjeri? Kako se možemo nadati da će nas Allah pomoći, opskrbiti, poraziti naše neprijatelje i učvrstiti nas na zemlji ako se mi nemarno i nekorektno odnosimo prema njegovim pravima? Svaki dan slušamo Njegov poziv  «Hajje alessalah, hajje ale-l-felah, es-salatu hajrun minen-nevm»,  ami se ne odazivamo. Kakvo li je to samo udaljavanje od Allaha? Da li smo sigurni od Allahovih zamki? Da li smo zabroavili da ćemo pred Njim stati? Tako mi Allaha, i ja i ti ćemo sutra stati pred Onoga kome ništa nije skriveno! «A doći ćete nam pojedinačno, onakvi kakve smo vas prvi put stvorili, napustivši dobra koja smo vam darovali. Mi ne vidiimo s vama božanstva vaša koja ste Njemu ravnim smatrali, pokidane su vze među vama i nema onih koje ste posrednicima držali.» (El-En'am, 94)

Brate, trgni se iz sna, ustani iz postelje i zatraži pomoć od Allaha Gospdoara svih svjetova! Nemoj se pernemagati u pogledu sabah-namaza! Najteži namazi za munafike su (dvoličnjake) su jacija i sabah. Da znaju njihovu vrijednost puzeći bi došli u džamiju!

Mnogi od nas se obraduju i zahvlajuju Allahu kada uđu u džamiju, na podne ili akšam –namaz i ugledaju muslimane poredane u nekliko safova. Međutim, kada dođu na sabah ne zateknu ni trećinu klanjača. Gdje su otišli toliki klanjači? Oni spavaju u godnoj postelji i hrču pod šejtanovim  čvorovima. Nema stanja, nema kretanja bez Allaha Velikog i Uzvišenog!

Kada bi nkom od njih bilo rečeno da ga veliki biznis čeka sahat vremena prije sabaha, dobro bi se pripremio i uzeo za povode  kako bi se probudio u određenom vremenu. Kada bi neko od nas htio putovati prije nastupanja zore pripremio bi se i i upozorio ukućane da ga probude na vrijeme. Ali, kada se radi o sabah-namazu ovakve mjere se ne poduzimaju!

Neka se Allaha boji čovjek koji spozna istinu, a ne slijedi je! Kada čuješ glas sabahaksog ezana kako izlazi iz usta muezzina, koji potvrđuje jednoću Stvoritelja, odvažno i hrabro ustani i kreni prema džamiji!

Budi od onih koji se boje dana u kome će se srcca  i pogledi prevrtati!

Znaj, brate u islamu, da kada pustiš uzde svome nefsu i izostaviš sabah-namaz u džema'atu bivaš izložen Allahovoj srdžbi i mržnji. Pripazi se prije nego što ti u tvom neznanju iznenada dođe smrt i ti kažeš: «Teško meni, koliko sam samo dužnosti prema Allahu propustio, čak sam se i izrugivao! Ili da ne bi rekao: «Da me je Allah pravim putem uputio, sigurno bi se Njegove kazne sačuvao», ili da ne bi rekao kada doživi patnju: «Da mi se samo vratiti-dobra djela bi činio.» (Ez-Zumer, 56-58)

Sada ti je došla opomena i tebi je sve postalo jasno! Izađi sipod pokrivača strasti na put istine i tragaj za sredstvima koja će ti pomoći da prisitvuješ obavljanju ove dužnosti:

Evo ti ukratko nekih povoda koji pomažu da ustaneš na vrijeme:

- 1.      Iskren nijjet prema Allahu , Azze ve Dželle, i čvrsta nakana za ustajanje na namaz

- 2.      Izbjegavati noćno sijeljenje i što prije, po mogućnosti, leći iza jacije

- 3.      Pomozi se onima koji te mogu probuditi na namaz, kao nrp. Ocem, majkom, bratom, sestrom, suprugom, komšijom ili satom budilnikom

- 4.      Nastoj da zanoćiš sa abdestom učeći Poslanikove dove prije spavanja.

Požuri na namaz i odazovi se Allahu pozivu.

 

«A oni koji se ne odazovu Allahovu glasniku, takvi Mu na zemlji neće umači i mimo Njega zaštitnika neće naći. Oni su u velikoj zabludi.» (El-Ahkaf, 32)

Da nas Allah Uzvišeni nadahne dobročinstvom i uputom i usmjeri na pravi put Odabanih i Čestitiih.

Na kraju sjeti se riječi svoga Gospdoara: «U tome je zaista pouka za onoga ko razum ima ili ko sluša, a priseban je.» (Kaf, 37)

Vesselamu alejkum ve rahmetullahi ve berekatuhu!

 

preuzeto sa www.minhadz.com

23. februar : Svjetski Dan Čečenije

23. Februara 1944. Staljin je naredio deportaciju kompletne populacije Čečenije i Ingušetije u Centralnu Aziju. Više od polovice, od 500. 000 ljudi koji su bili prisilno deportovani, su umrli u toku transporta ili u masakrima počinjenim od strane Sovjetske vojske. One koji su preživjeli transport, su ostavljeni da gladni, goli i bosi prežive surovu zimu Centralne Azije i Sibira.

U roku od samo nekoliko dana kompletni narodi su nestali sa zemlje svojih predaka. Preko noći, Čečenija i Ingušetija su bili ispražnjeni od svojeg domicilnog stanovništva, i bilo koji pomen Čečenije je bio uklonjen sa svih oficijelnih karti, rekorda i enciklopedija. I konačno 2004, šezdeset godina nakon tih događaja, Evropski parlament je izglasao rezoluciju kojom se katastrofa Čečenskog naroda označava kao genocid.

To je dakle dan kojeg malo ljudi bilježi, ali koji isto tako niko ne treba zaboraviti, i radi toga mi obilježavamo 23. Februar kao Svjetski dan Čečenije.



Svjetski dan Čečenije se obilježava iz sledećih razloga:
- Da se patnja i genocid koji je izvršen nad čečenskim narodom prizna kao ljudska katastrofa od historijskog značaja.
- Da se oda priznanje svim žrtvama Staljinovih deportacija.
- Podstaći razumjevanje Čečenskog genocida kao dogadjaja od važnosti za sve ljude.
- Osigurati da se užasni zločini, rasizam i žrtvovanje Čečenskog naroda nikad ne zaboravi i bilo kome u svijetu ponovi.
- Podsjetiti svijet na slične tragedije koje se trenutno događaju po svijetu.
- Obrazovati nove generacije o počinjenom genocidu i kakva je lekcija naučena iz stečenog iskustva.
- Još jednom obnoviti i podvući kontinuiranu posvjetu suprostavljanju rasizmu, viktimizaciji i genocidu.
- Podrška za slične aspiracije u svijetu koji zastupaju ideale pravde, bezbjednosti, uvažavanja i mira za sve.

Da bi saznali više o Svjetskom danu Čečenije, da saznate kako možete pomoći, ili ako želite da posjetite neki od mnogobrojnih komemorativnih skupova u svijetu molimo posjetite web sajt:
www.worldchechnyaday.org


Historija



23. februara 1944. Sovjetski Savez je bez ikakve najave započeo deportaciju čitavog Čečenskog i Inguškog naroda sa Kavkaza u stepe Centrale Azije. Tih najhladnijih dana zime, ovi deportovani ljudi su bili izloženi nasumičnim masakrima i glađu; ova “solucija” nije bila ni malo manje „finalna“ i brutalna od one koje se tada dešavala nad Jevrejima u Evropi. Po nekim konzervativnim procjenama polovica od deportovanog stanovništva je umrlo u toku transporta, a proporcija onih koji su nakon toga umrli od zime i gladi je vjerovatno još i veća.

Početkom januara 1944. destine hiljada NKVD trupa je počelo da stiže u malu planinsku republike, i raspoređuje se oko skoro svih naselja u regionu. Na Dan crvene armije, 23. februara, u svim tim mjestima, gradovima i selima, svi muškarci su bili pozvani da se pojave ispred zgrade lokalne opštine (sovjeta). Pošto niko nije mogao ni predpostaviti šta im se priprema, svi su se na poziv odazvali i došli. Umjesto da prisustvuju proslavi Dana Crvene Armije kako su očekivali, narodu je pročitana odluka Predsjedništva centralnog komiteta o naredbi za deportaciju Čečenskog i Inguškog naroda kao kaznu za navodnu izdaju i kolaboraciju sa Njemačkim neprijateljem.

Nije predočen nikakav dokaz koji bi optužbu o Čečenskoj kolaboraciji sa Nacistima potvrdio; optužbu je Staljin koristio kao osnovu za razbijanje kompletnog naroda koji se kroz historiju nikako nije htio povinovati volji Moskve. Fakt je da njemačke trupe nikada nisu stigle do teritorije Čečenije, pošto su bile zaustravljene malo prije nego su stigli do granice republike. Povrh toga, mnogi Čečeni koji su u to doba bili u Crvenoj Armiji su se istakli u brojnim velikim i važnim bitakama tokom čitavog Drugog svjetskog rata, i ti vojnici su proporcionalno dobili veći broj medalja nego što je to bio slučaj sa drugim narodima u Crvenoj Armiji. Ipak, na kraju čak ni ti vojnici nisu bili pošteđeni: i oni su uklonjeni iz svojih jedinica i bili poslati direktno u kampove za deportaciju u Centralnoj Aziji.

U svakom gradu Studebaker kamioni (dati kao pomoć ratnom savjezniku od strane Sjedinjnih Američkih Država) su doveženi da bi bili „natovareni“ Čečenima, muškarcima, ženama i djecom pod prijetnjom oružija. Ti kamioni su prevozili svoj „kargo“ do najbliže željezničke pruge, gdje su ljudi ukrcani u prazne stočne vagone bez vode i hrane i sa potpuno neadekvatnom odjećom za takav put. Stanovnici udaljenih planinskih sela su bili primorani da pješke silaze sa planina u niziju, odakle su dalje odvođeni. Oni koji su usporavali hodanje ili nisu mogli ići su bili streljani, kao i bilo ko drugi ko bi se pobunio. Trudne žene, stariji ljudi ili svako ko bi se učinio težim za transport je bio ubijen. Jedan od brojnih dokumentovanih slučajeva je primjer 700 žena, djece i starih koji su bili spaljeni živi u planinskom selu Khaibakh. Dakako, ovakvi masakri su se dešavali širom republike, i Auls (planinska sela) su dogorijevala sedmicama nakon toga.

Za samo nekoliko dana, surovom preciznošću, čitava populacija jednog naroda je bila izbrisana sa zemlje svojih predaka. Preko noći su Čečenija i Ingučetija postali pusta zemlja; čak su i kartografi angažovani da uklone svaku referencu o njima iz svih oficijalnih karti, mapa, katastera i enciklopedija.

29. Februara Lavrenti Beria, šef NKVD sovjetske tajne policije, je napisao Staljinu:„Raportiram rezultate preseljavanja Čečena i Inguša. Preseljavanje je započelo 23. Februara u većini distrikta, sa izuzetkom naseljenih mjesta visoko u planinama...
478479 osoba je izbačeno, utovareno na specijalne željezničke vagone, uključujući i
91250 Inguša. Sto osamdeset specijalnih vozova je utovareno, od kojih je 159 poslato na novo-određena mjesta.“

Za skoro pola miliona Čečena i Inguša, crna odiseja preko zamrznute tundre, iskušenje monumentalne patnje je tek započelo. Zapečaćeni kamioni prenatrpani familijama – muškarci, žene i djeca svih uzrasta – smrznuti, zgužvani, prevoženi bez toaleta ili ikakvih mogućnosti da se kupaju ili operu.Epidemija smrtonosnog stomačnog oboljenja, typhoid groznice se ubrzo pojavila i velikom brzinom pokosila prenatrpane ljude u stočnim vagonima. Jezivi prizori umiranja i smrti tolikog broja ljudi su podsjećali na scene iz Buchenwalda ili Aushwitza. Samo malo hrane im je bilo davano u toku transporta , pa su slabi i bolesni brzo poklekli od gladi i zime. U toku puta, na željezničkim stanicama su ih sačekivali ljudi kojima je bilo rečeno kako su oni bili kolaboracionisti sa neprijateljem pa su ih ovi još dodatno verbalno i fizički vrijeđali.

Na jednoj od tih stanica, svjedok tog nasilja i nadrealnog bezumlja je bio i Dimitri Gulia, čuveni abkhazijski edukator: „... nevjerovatna slika, jedan ekstremno dugačak voz ... pretrpan ljudima koji su izgledali kao ljudi sa planina Kavkaza. Bili su slati nekuda na istok, žene, djeca, starci, svi. Izgledali su užasno tužno i očajno... To su bili Čečeni i Inguši koji nisu tako putovali svojevoljno. Bili su deportovani. Oni su počinili 'veoma ozbiljan prekršajl prema majci domovini’...“

Kamioni i vagoni su često bili pregledani i svi pronađeni leševi bi jednostavno samo bili izbačeni pored vagona i tu ostavljeni kao hrana zvjerima. Da bi od takve sudbine sačuvali svoje rođake, Čečeni bi očajnički pokušavali sakriti mrtva tijela svojih najdražih, nadajući se da im makar priušte Islamski ukop kad jednom stignu na neko odredište. Nakon nekoliko sedmice takvog putovanja, Čečeni su bili razbacani po regiji današnjeg Kazahstana, Uzbekistana i Kirgistana. Malo ili nimalo pažnje je bilo posvjećeno tome imaju li tih stotine hiljada ljudi koji su dotle preživjeli, ikakve prehrane ili smještaja. Oni su bili ostavljeni da se sami snalaze.

Jedan historičar sa moskovskog univerziteta je napisao dvije decenije kasnije:
„...Najstrašniji i nepopravljiv udar na Čečene i Inguše je učinjen u prve dvije, tri godine progonstva, kada su ih glad i najstašnije bolesti natjerali da ukopaju hiljade svojih zemljaka i rodjaka po stepama Centralne Azije.“

U predstojećim godinama je dakle hiljade njih poumiralo od upala pluća i gladi. Sve je ovo predstavljalo vrlo tamnu mrlju čak i u inače burnoj čečenskoj historiji. Čečeni su već prije toga bili iscrpljeni dugogodišnjim ratovima kada su preživjeli svu snagu Ruske imperije sredinom 19. vijeka. I nakon tih ratova veliki broj njih je bio prisiljen da se iseli sa svojih ognjišta. Mnogo familija je bilo rastureno, i one se nikada nisu uspjele ponovo sakupiti nakon toga.

Naselja deportovnih su praktično bile velike kažnjeničke kolonije. Bilo kako trivijalni prekršaj pravila je bio kažnjavan zatvorom i prisilnim teškim fizičkim radom. Ipak, kao što je ruski pisac i disident Aleksandar Solženjicin opisao u svojoj knjizi Arhipelag gulaga Čečenska želja da prežive je izdržala i pobjedila. „Postojala je jedna nacija koja se nije povijala, nije usvajala nikakve mentalne mehanizma predavanja – i to ne samo individualni pobunjenici među njima, već svi do jednog čovjeka te nacije. To su bili Čečeni ... Ja bih rekao da od svih prisilnih naseljenika, samo su Čečeni bili sa nesalomljivim duhom. Oni su mučki i na prevaru bili odvedeni iz svojih kuća, i odtada nisu vjerovali ničemu... Čečeni nikada nisu pokušavali da ikoga zadovolje, da se sprijatelje sa šefovima; njihov gard je uvjek bio neprijatan i čak otvoreno neprijateljski... I sada dolazi ono najčudnije: svi su ih se bojali. Niko ih nije mogao zaustaviti da žive kako su živjeli. Režim koji je vladao zemljom već trideset godina ih nije mogao prisiliti da poštuju režimski zakon.“

Stanje Čečena je ostalo tako teško sve do Staljinove smrti 1953. Neposredno nakon toga Čečeni su poslali oficijalne predstavnike u Moskvu da traže dozvolu da se vrate u svoju domovinu; inače već i tada su se male grupice samovoljno počele vraćati svojim kućama. Na 20. partijskom kongresu 1956, sovjetski lider Nikita Hruščov je obznanio da su greške počinjene nad Čečenima i drugim narodima. Male grupice povratnika su tada postale rijeke. Uprkos svim naporima vlasti da spriječe Čečene da se vrate – oni su se vraćali noseći sa sobom čak i kosti onih koji su pomrlu u tuđini kako bi ih pohranili u grobove svojih predaka.

Ipak njihovi životi se nikada više nisu mogli povratiti tamo gdje su bili prije 1944. Zločini pretrpljeni u deportaciji su živjeli u sjećanima, siromaštvu, bolestima i ogorčenju izazvanom svim tim patnjama. Čečenski povratnici su povrh svega zatekli svoje domove naseljene Rusima i Dagestancima, kojima su te kuće bile date od vlasti kako bi naselili opustošenu zemlju. Čečeni su tako morali otkupiti svoje kuće nazad od tih doseljenika; malo ih je koji su bili u stanju to učiniti.

Deportacija nije bila samo lična katastrofa za svakog Čečena, to je bila i kolektivna tragedija za čitavu Čečenski narod. Veliki broj planinskih Auls'a (planinskih sela) su postali nenaseljive ruševine, prisiljavajući većinu Čečena da po prvi put u svojoj historiji žive u nizijama Čečenije, i na taj način još dublje naruše svoj planinski način življenja. Pored toga, nestanak velikog broja starih koji su umrli od poslijedica deportacije, je takođe vrlo oštetilo i prekinulo vrlo bogatu tradiciju usmjenih kazivanja čečenske tradicije, običaja i historije koje sežu unazad mnogo vjekova. Čečenska kultura je na taj način trajno oštećena.

Veze između trauma i oštećenja koji su počinjeni u genocidu nad čečenskim narodom i njihovih stremljenja i iskustava nastalih nakon toga, ne mogu se nikako podcjenjivati. Ta sjećanja i iskustva se osjećaju i rukovode stremljenja čečenskog naroda i dan danas.

 

preuyeto sa www.umsa.org

calgr_allah.jpg

KARATERISTIKE I OBILJEŽJA PRIPADNIKA EHLI-SUNNETA VEL DŽEMATA

 

 

DEFINICIJA EHLI-S-SUNNETA VEL-DZEMATA

(sljedbenici sunneta i džemata)

Piše: Semir Imamović

 

Ehli-sunnet vel-džemat je naziv za sve one koji se stritktno i dosljedno drže prakse Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i prakse njegovih ashaba. To su prije svega ashabi, tabiini i predvodnici pravog puta u ovome ummetu poslije njih (Buharija, Ahmed, Nesaija, Ibn-Madže, Ebu-Hanife, Malik, Šafija, Evzaija, Sufjan Es-Sevri, Tirmizi, Abdullah ibnul-Mubarek, Ebu-Davud, Sufjan ibn-Ujjene i dr.), a zatim svi oni koji su ustrajni na u slijeđenju Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i izbjegavanju novotarija u vjeri (akaidskih i praktičnih), bez obzira kada i gdje živjeli. Oni će biti potpomognuti od Allaha, dželle šenuhu, do Sudnjeg dana. Riječ džemat u nazivu znači da su oni jedinstveni u slijeđenju Sunneta - njegovom srčanom prihvatanju, postupanju po njemu i njegovom prenošenju.

Pored ovoga naziva sljedbenici sunneta i džemata nazivaju se još: selefu-s-salih (dobri prethodnici), ehlu-l-eser (sljedbenici predanja ili predaje), ehlu-l-hadis (sljedbenici hadisa), el-firkatun-n-nadžije (spašena skupina, tj. spašena je od novotarija i zablude na ovome svijetu, a od vatre na Sudnjem danu), et-taifetul-mensure (potpomognuta skupina, tj. od Allaha pomognuta).

1) Kur'an i Sunnet su temelji na koje se ehli-s-sunnet poziva u vjerovanju, riječima i djelima.

- Kur'an je Allahov govor, riječima i značenjem, nije stvoren, od Allaha počinje i njemu se vraća.

Dokazi: Ajeti i hadisi u kojima se jasno spominje termin Allahov govor, ajeti u kojima se spominje termin dozivanje ili poziv, ajeti u kojima se spominje termin riječ.

 

- Kur'anski ajeti potvrđuju i pojašnjavaju jedni druge, nema kontradiktornosti među njima, obaveza je slijediti jasne, a one manje jasne ostaviti i prepustiti učenima. Zatim, kontradiktornost može biti samo prividna, uz konsultovanje učenih nje nestaje.

Kaže Allah dželle šenuhu: “On tebi objavljuje Knjigu, u njoj su ajeti jasni, oni su galvnina Knjige, a drugi su manje jasni. Oni čija su srca pokvarena - željni smutnje i svog tumačenja – slijede one što su manje jasni. a tumačenje njihovo zna samo Allah. Oni koji su dobro u nauku upućeni govore: "Mi vjerujemo u njih, sve je od Gospodara našeg!" – A samo razumom obdareni shvaćaju.” (Alu-Imran, 7.).

 

- Sve što je došlo u Kur'anu od propisa, obavijesti o prijašnjim narodima, nagradi i kazni bespogovorno prihvataju, i ne suprostavljaju se kur'naskim tekstovima razumom, osjećajem ili nečim drugim.

- Vjeruju da je vjerodostojan sunnet Allahova objava, koja nadopunjava Kur'an i pojašnjava ga. Neki propisi nisu spomenuti u Kur'anu, spomenuti su u sunnetu, neki propisi su uopćeno spomenuti u kur'anu, sunnet ih pojašnjava.

Dokaz da je Sunnet objava:

Riječi Allaha, dželle šenuhu: و أنزلنا إليك الكتاب لتبيِّن للنَّاس ما نزِّل عليهم

“A tebi objavljujemo Kur’an da bi objasnio ljudima ono što im se objavljuje, i da bi oni razmislili.” (En-Nahl, 44.).

Riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: »Objavljen mi je Kur'an i nešto slično njemu. «

U Kur'anu nije spomenuta zabrana svega što ima kandže i očnjake, nije spomenuta zabrana domaćih magaraca, nije spomenuta sloboda izbora prilikom kupoprodaje, mesh po mestavama i čarapima, kazna za pijenje alkohola, zekat na trgovačku robu, i mnogi drugi propisi koji su došli u vjerodostojnom sunnetu.

U Kur'anu je velik broj propisa spomenut uopćeno, a Sunnet ih pojašnjava. Spominje se namaz uopćeno, sunnet pojašnjava način i vrijeme obavljanja; također, hadž, zekat, post i sl..

- Ne prave razliku između Kur'ana i sunneta, i mutevatira i ahada u propisima i akidi. Sve što je došlo vjerodostojnim putem, makar bio ahad, prihvataju i ne odbacuju.

Rekao je Allah, dželle šenuhu:


“I tako Mi Gospodara tvoga, oni neće biti vjernici dok za sudiju u sporovima međusobnim tebe ne prihvate i da onda zbog presude tvoje u dušama svojim nimalo tegobe ne osjete, i dok se sasvim ne pokore.” (En-Nisa, 65.).

 

Rekao je Allah, dželle šenuhu: “Ono što vam Poslanik kao nagradu da to uzmite, a ono što vam zabrani ostavite; i bojte se Allaha jer Allah, zaista, strahovito kažnjava.” (El-Hašr, 7.).

 

Da ahad nije prihvatljiv u akidi, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ne bi slao pojedince da pozivaju u temelje vjere, da pozivaju kršćane, židove i ostale.

- Kur'an i sunnet razumijevaju onako kako su ih razumjevali ashabi i tabiini.
Kaže Allah, dželle šenuhu,:

 

Onoga ko se suprostavi Poslaniku, a poznat mu je pravi put, i koji pođe putem koji nije put vjernika, pustićemo da čini šta hoće, i bacićemo ga u džehennem, a užasno je on boravište! (En-Nisa, 115).

 

2) Slijede srednji put u temeljnim akaidskim i praktičnim pitanjima

 

a) Allahova imena i svojstva

Predstavljaju srednji put između onih koji porede Allahova imena i svojstva sa svojstvima Njegovih stvorenja i onih koji negiraju Njegova imena i svojstva. Takav stav zauzeli su na osnovu riječi Allaha:

«Ništa nije kao On, On sve čuje i vidi.» (Eš-Šura, 11.).

 

- Oni priznaju i prihvataju da Allah dželle šenuhu posjeduje nejljepša imena i najsavršenije atribute, ta imena i svojsta priliče samo Njemu, ne porede ih sa svojstvima Njegovih stvorenja, ne pitaju za njihovu kakvoću.

Ummu Seleme, majka pravovjernih, imam Malik i imam Rebia ibn Abdurrahman su rekli za Allahovo uzdignuće iznad Arša: »Uzdizanje je poznato (u arapskom jeziku), njegova kakvoća je nepoznata, vjerovanje u njega je vadžib, a pitanje o njemu je novotarija.«

 

- Smatraju da su Allahova imena i svojstva tevkifijje – tj. mogu se potvrditi ili negirati samo kur'anskim ili hadiskim tekstom. O Allahu znamo samo ono što nam je On objavio preko Svoga Poslanika.

Kaže Allah, dželle šenuhu:

Reci: "Gospodar moj zabranjuje razvrat, i javni i potajni, i grijehe, i neopravdanu primjenu sile, i da Allahu smatrate ravnim one za koje On nikakav dokaz objavio nije, i da o Allahu govorite ono što ne znate." (El-E' araf, 33.).

- Pritvrđuju detaljno i negiraju uopćeno: kažu da Allah čuje, vidi, da je moćan, blag, uzvišen, stvara, usmrćuje, oživljava i sl; negiraju da Mu je išta slično, da mu je iko ravan, i da iko ima slična imena i svojstva.

Potvrđivanje i priznanje je detaljno a negiranje je uopćeno. To je put Kur'ana i Sunneta. U Kur'anu i Sunnetu pritvrđivanje imena i svojstava dolazi detaljno, dok negiranje dolazi u općoj formi.


Dokaz za detaljno potvrđivanje i pritvrđivanje:


Dokazi za uopćeno negiranje:



«Ništa nije kao On...» (Eš-šura, 11.).

«i Njemu niko ravan nije» (El-Ihlas)


«Znaš li da ime Njegovo ima iko.» (Merjem, 65.).

Detaljno negiranje dolazi samo kada se želi istaći Allahovo savršenstvo, svemoć i znanje.

Primjer za to su riječi Allaha, dželle šenuhu:  «Njemu ne dojadi održavanje njihovo.» (El-Bakara, 255.).

- Smatraju da je govor o Allahovim atributima kao govor o Allahovom biću, ono što važi za neke važi i za ostale atribute.

Ne može se o Allahovom znanju, volji, snazi govoriti u jednom kontekstu, a o Allahovoj srdžbi, milosti, ljubavi u drugom konteksktu i sa potpuno drugim pravilima i pristupom. Ako neko kaže: ne prihvatam da se Allah srdi, mrzi, voli zbog toga što je to svojstveno stvorenju, kažemo mu: isto to sprovedi na Allahovom znanju, moći, volji, koje prihvataš.

- Jednakost u imenima ne znači jednakost u suštini i biti.

Prenosi se od Abdullaha ibn Abbasa da je rekao: «Ono što postoji na ovom svijetu i što postoji na onome svijetu podudara se samo u nazivu». Dvije stvari se mogu podudarati u nazivu, a razlikovati u biti, takođe u opisu ili svojstvu, iako između biti svojstva jednog ili drugog postoji ogromna razlika. Na ovom svijetu postoji raznovrsno voće, ono nosi isti naziv kao i voće koje je pripremljeno stanovnicima dženneta. Naziv im je zajednički, a svako od njih se u biti razlikuje od drugog. Jedno od svojstava ljudske duše je kretanje, i ona to svojstvo dijeli sa ostalim stvorenjima. Njeno kretanje se, ipak, razlikuje od kretanja nečega drugog. Dakle, podudarnost u nazivu ili opisu ne znači podudarnost u biti. To je tako kada se o radi o stvorenjima, a šta onda reći za Gospodara svih svjetova? Ima li mjesta tvrdnji da pripisivanje ruke, lica, uzdizanja i spuštanja Allahu, dželle šenuhu, znači Njegovo izjednačavanje sa stvorenjima, za njih se kaže da imaju ruke, noge, da se uzdižu i spuštaju? Svakako da nema mjesta takvoj tvrdnji.

b) Iman (vjerovanje)

Ehli-sunnet slijedi srednji put u definisanju odnosa između vjerovanja (imana) i djela. Između onih koji vjerovanje definišu kao ubjeđenje u srcu i onih koji smatraju da su sva djela (vadžibi) uvjet za ispravnost imana, bez razlike, dovoljno je ostaviti jedno obavezno djelo i da čovjek prestane biti musliman.

Oni smatraju da djela uopćeno ulaze u pojam vjerovanja (imana), a zatim prave razliku među djelima, neka djela su uvjet ispravnosti imana (ubjeđenje u srcu, izgovor šehadeta, namaz kod djela učenjaka), a neka to nisu, takvih je većina (zekat, post, hadž i sl.). Potpunim ostavljanjem djela gubi se iman.

Dokaz da su djela od imana:

Riječi Allaha, dželle šenuhu:

﴿إنَّما المؤمنون الَّذين إذا ذكرالله وجلت قلوبهم و إذا تليت عليهم آياته زادتهم إيماناً و على ربِّهم يتوكَّلون* والَّذين يقيمون الصَّلاة و ممَّا رزقناهم ينفقون﴾

“Pravi vjernici su samo oni čija se srca strahom ispune kad se Allah spomene, a kad im se riječi Njegove kazuju, vjerovanje im učvršćuju i samo se na Gospodara svoga oslanjaju, oni koji molitvu obavljaju i dio od onoga što im Mi dajemo udjeljuju.” (El-Enfal 2-3).


﴿إنَّما المؤمنون الّذين آمنوا بالله و رسوله ثمَّ لم يرتابوا و جاهدوا بأموالهم و أنفسهم في سبيل الل، أولئك هم الصَّادقون ﴾

"Pravi vjernici su samo oni koji u Allaha i Poslanika Njegova vjeruju, i poslije više ne sumnjaju, i bore se na Allahovom putu imecima svojim i životima svojim. Oni su iskreni!" (El-Hudžurat 15.)

﴿و ما كان الله ليضيع إيمانكم ﴾

"I tako smo od vas stvorili pravednu zajednicu da budete svjedoci protiv ostalih ljudi, i da Poslanik bude protiv vas svjedok. I Mi smo promjenili Kiblu prema kojoj si se prije okretao samo zato da bismo ukazali na one koji će slijediti Poslanika i na one koji će se stopama svojim vratiti. – nekima je to bilo doista teško, ali ne i onima kojima je Allah ukazao na pravi put. Allah neće dopustiti da vaši namazi (iman) propadnu – A Allah je prema ljudima zaista vrlo blag i milostiv." (El-Bekare 143.). Namaz je u ajetu nazvan imanom, što je jasan dokaz da je djelo sastavni dio imana, i da bez njega nema imana.

Riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem:
«Iman se sastoji od šezdeset i nekoliko, ili sedamdeset i nekoliko ogranaka, na najvećem stepenu je ogranak la ilahe illallah, na najmanjem stepenu je uklanjenje prepreke sa puta, a i stid se ubraja u ogranke imana.»

Dokaz da ostavljanje svih djela poništava iman

Riječi Allaha dželle šenuhu:

﴿فلا صدَّق و لا صلَّى و لكن كذَّب و تولَّى ﴾
"Nije vjerovao, nije molitvu obavljao, nego je poricao i leđa okretao, a onda svojima bahato odlazio." (El-Kijama 31 – 33.).

«Kako je islam, u suštini, smatranje istinitim onoga o čemu nas je obavijestio Allah i Njegov Poslanik, i izvršavanje onog što su naredili, Allah, dželle šenuhu, nas podučava u ovom ajetu da je suština nevjerstva (kufr) u onome što je suprotno ovim dvjema stvarima: smatranje neistinitim onoga što su rekli Allah i Poslanik i potpuno okretanje leđa Allahovoj i Poslanikovoj naredbi. Kako god je poricatelj nevjermik, tako je i onaj koji ostavi u potpunosti ono što mu je naređeno nevjernik. Rekao je Seid da je Katade, protumačio riječi Allaha, dželle šenuhu: «Nije vjerovao, niti je namaz obavljao, nego je poricao i leđa okretao», tj. nije vjerovao u Allahovu knjigu, niti je Allahu sedždu činio, nego je lažnim Allahove ajete smatrao i nepokoran bio.»

Rekao je Sufjan ibn-Ujejne: «Murdžie kažu: iman je riječ, a mi kažemo iman je riječ i djelo. Murdžie obećavaju džennet onome ko kaže la ilahe illallah, pa makar u dubini svoga srca donio čvrstu odluku da će ostaviti sve farzove, nazvali su potpuno ostavljanje farzova grijehom, poredeći to sa činjenjem harama. To dvoje se ne može porediti, činjenje harama, bez njegovog prethodnog dozvoljavanja, smatra se grijehom, dok je potpuno ostavljanje farzova, bez opravdanog razloga za tim (neznanje i sl.), jasno nevjerstvo.»

Riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem:
«Kada Allah bude htio ukazati milost nekim stanovnicima vatre, poslat će meleke da iz vatre izvedu one koji su ikako obožavali Allaha. Izvest će ih nakon što ih prepoznaju po tragovima sedžde. Allah,dželle šenuhu, je zabranio vatri da uništi tragove sedžde. Inače, vatra će uništiti kod čovjeka sve osim tragova sedžde...»

Rekao je šejhul-islam Ibnu-Tejmijje: «Već smo kazali da je djelo kao pojam nužna posljedica vjerovanja u srcu i da je nepojmljivo vjerovanje u srcu bez vanjskih (vidljivih) djela, bez obzira da li se ta djela nazvala nužnom posljedicom ili djelom imana.»

Dokaz da postoje djela koja kada čovjek ostavi prestaje biti musliman

Riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem:
«Ugovor između nas i njih (nevjernika) je namaz, onaj ko ostavi namaz postaje nevjernik.»

Riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem:
«Ono što čovjeka dijeli od nevjerstva je namaz».

Dokaz da postoje djela koja kada čovjek ostavi ne prestaje biti musliman

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, na kraju hadisa o kazni za onoga koji ostavi zekat kaže:
«Zatim će se vidjeti šta će biti sa njim, hoće li u vatru ili džennet».

Iz hadisa se razumije da onaj ko odbije dati zekat nije nevjernik, jer nevjernik na Sudnjem danu neće biti u okrilju Allahove volje i neće biti nikakve nade za njega – da, možda, Allahovom voljom ipak uđe u džennet, dok za velike griješnike postoji nada za ulaskom u džennet i bez prethodne kazne.

Rekao je Šekik Ibn Seleme:
«Ashabi Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, nisu smatrali da je ostavljanje nekog djela nevjerstvo, osim ostavljanja namaza.»

Ibn Hazm je prenio od sedamnaest ashaba i tabiina da je onaj ko u potpunosti ostavi namaz nevjernik.

c) Nevjerstvo (kufr)

Pripadnici ehli sunneta vel-džemata zauzimaju srednji stav o pitanju nevjerstva (kufra), između onih koji smatraju da je nevjerstvo srčano poricanje (nijekanje) i onih koji smatraju da je nevjerstvo činjenje bilo čega što su Allah i Njegov Poslanik zabranili. Nevjerstvo kod njih nije ograničeno samo na poricanje, nego smatraju da postoji i nevjerstvo u postupcima. Postupci koji se karakterišu kao navjerstvo dijele se u dvije vrste: postupci koji izvode iz imana i postupci koji ne izvode iz imana.

Rekao je Ibnul-Kajjim: «Drugi temelj: kufr se dijeli u dvije vrste: kufr poricanja (nijekanja) i kufr u postupcima. Kufr poricanja znači: poricanje nečega za što se sigurno zna da je dio poslanice sa kojom je došao Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, iz oholosti, kao što su: Allahova imena i svojstva, Allahovi postupci i propisi. Ova vrsta nevjerstva je u potpunoj suprotnosti sa imanom.

Kufr u postupcima se dijeli u dvije podvrste: kufr u postupcima koji izvodi iz imana i kufr u postupcima koji ne izvodi iz imana. Sedžda kipu, omalovažavanje (ismijavanje) Kur'ana, ubistvo Poslanika i njegovo psovanje, izvodi iz imana...» Poslije toga Ibnul-Kajjim spominje primjere za nevjerstvo u postupcima koje ne izvodi iz imana poput: međusobnog ubijanja muslimana, odlazak kod vračara, proglašavanje muslimana nevjernikom, psovanje muslimana. Za sve primjere naveo je i konkretne dokaze: «Nemojte poslije mene nevjernici postati, tako što će te ubijati jedni druge.» ; «Ko ode kod gatara i povjeruje u ono što mu kaže, i onaj ko opći sa ženom u analni otvor postao je nevjernik u ono što je objavljeno Muhammedu.» ; «Onaj ko kaže svome bratu: «Nevjerniče!», neka zna da je jedan od njih dvojice nevjernik.» i «Psovanje muslimana je grijeh, a njegovo ubistvo je nevjerstvo.» Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je napravio razliku između psovanja i ubistva, prvo je nazvao grijehom koji ne izvodi iz vjere, a drugo nevjerstvom. Jasno je da se time misli na nevjerstvo u postupku, ne nevjerstvo u ubjeđenju, i da ta vrsta kufra u postupcima ne izvodi iz imana, kao što je to slučaj sa bludom, krađom, pijenjem alkohola.»

Primjeri nevjerstva u postupcima koje izvodi iz imana

- Pripisivanje druga Allahu ili višeboštvo

Kaže Allah, dželle šenuhu,:
«Allah neće oprostiti da mu se drug pripiše.»

- Traženje nečijeg posredovanja kod Allaha, dželle šenuhu, dovom, molbom i osloncem

Kaže Allah, dželle šenuhu,:
«Oni pored Allaha obožavaju one koji im ni korist ni štetu pribaviti ne mogu.» ; i kaže: «Oni govore: «Mi ih ne obožavamo, samo želimo da nas oni Allahu približe.»

- Nesmatranje nevjernika i mušrika nevjernicima ili, čak, sumnjanje u njihovo nevjerstvo

Time se ubacuje sumnja u Muhammedovu, sallallahu alejhi ve sellem, poslanicu. Kaže Allah, dželle šenuhu,: «I rekoše poslanicima svojim: «Mi ne vjerujemo u to sa čime ste vi poslani i sumnjamo da je istina to u što nas pozivate.» Onaj ko bude smatrao ispravnim i lijepim ono što nevjernici propagiraju, i sam je nevjernik prema jednoglasnom mišljenju islamskih učenjaka.

- Davanje prednosti nečijoj drugoj uputi i sudu nad uputom i sudom Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ili njihovo izjednačavanje

Primjer za to su oni koji daju prednost ljudskim zakonima nad zakonom sa kojim je došao Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem. Kaže Allah, dželle šenuhu, :
«Tako mi tvoga Gospodara, oni neće biti vjernici, sve dok za sudiju u međusobnim sporovima tebe ne prihvate, zatim zbog toga nimalo tegobe u prsima ne osjete i dok se potpuno ne pokore.»

- Preziranje nečega sa čim je došao Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, pa makar se to isto u praksu sprovodilo

Autor «Iknaa» je prenio jednoglasno mišljenje islamskih učenjaka oko ovog pitanja. Rekao je Allah, dželle šenuhu, :
«To zbog toga što su oni prezreli ono što je Allah objavio i on je djela njihova upropastio.»

- Ismijavanje sa nečim što je od vjere, napr. ismijavanje sa kaznom i nagradom

Kaže Allah, dželle šenuhu, :
«Reci: «Zar se sa Allahom, Njegovim Poslanikom i Njegovim ajetima ismijavate! Ne pravdajte se, postali ste nevjernici nakon što ste vjernici bili.»

- Bavljenje sihrom (vradžbinom) ili zadovoljstvo njime

Kaže Allah, dželle šenuhu, :
«I povode se za onim što su šejtani o Sulejmanovoj vladavini kazivali. A Sulejman nije bio nevjernik, - šejtani su nevjernici učeći ljude vradžbini i onome što je bilo objavljeno dvojici meleka, Harutu i Marutu, u Babilonu. A njih dvojica nikoga nisu učili dok mu ne bi rekli: «Mi samo iskušavamo, i ti ne budi nevjernik.»

- Pomaganje nevjernika i idolopoklonika protiv muslimana

Kaže Allah, dželle šenuhu, :
«A njihov je i onaj ko, od vas, sa njime bude prijateljevao.»

- Vjerovanje da neki pojedinci imaju pravo izići iz okvira Allahovog zakona, kao što je Hidr bio van okvira Musaovog zakona

Pod tim se podrazumijeva vjerovanje da je kršćanima i židovima dozvoljeno izići iz okvira islamskog zakona, tj. da im je i dan danas propisano slijediti vjerozakone koji su prethodili Šerijatu, vjerovanje da je sufijskim šejhovima dozvoljeno postupati suprotno islamskom vjerozakonu, zbog toga što su oni na većem stepenu od običnih smrtnika i ostalih obaveznika. Kaže Allah, dželle šenuhu, : «Ko bude tražio neku drugu vjeru pored islama, neće mu biti primljena i on će na onom svijetu nastradati.» Islam je sveoopća i sveobuhvatna vjera, kojom je Allah dokinuo sve ostale vjere, i On, poslije Poslanikovog dolaska, neće prihvatiti nijednu drugu vjeru. Kako li je samo porazna činjenica da neki islamski mislioci, da li iz neznanja ili nemara prema jasnim šerijatskim tekstovima, smatraju da sljedbenici Knjige (kršćani i židovi) imaju puno pravo na svoju vjeru i da oni nisu obavezni prihvatiti islam! Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nas je obavijestio da je islam derogirao sve prethodne vjere, kaže: «Da je moj brat Musa živ, morao bi me slijediti.» Šejhul-islam Ibn-Tejmije je pojasnio slučaj Hidra, na kojeg se možda pozivaju neke sufije: «Nije ispravno pozivati se na slučaj Hidra i uzeti ga kao dokaz da je nekim ljudima dozvoljeno izići iz okvira islama, zbog toga što Musa, alejhi selam, nije poslan Hidru, niti je Hidru bilo naređeno da slijedi Musa i da mu se pokorava. Štaviše, prenosi se da je Hidr rekao Musau: «O Musa! Meni je Allah dao znanje koje tebi nije dao, a tebi je dao znanje kojeg meni nije dao.» Musaova Poslanica je posebna, a Muhammedova poslanica je općeg karaktera, i niko nema pravo izići iz njenih okvira – biti mu nepokoran.

- Okretanje leđa Allahovoj vjeri – njeno neupoznavanje i nepostupanje po njenim načelima

Kaže Allah, dželle šenuhu, : «A ko je to veći nasilnik od onoga ko bude upozoren Allahovim ajetima, a zatim od njih glavu okrene. Mi ćemo nasilnike žestoko kazniti.» Ovim govorom su obuhvaćeni obožavaoci kaburova do kojih je došla vijest o čistom monoteizmu i pojašnjena im je istina, ali se oni i pored toga ne odazivaju i glave okreću. Oni se okreću od vjere sa kojom je došao Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u potpunosti (srcem i dušom) i ne žele poslušati savjet niti upustvo. Kaže Allah, dželle šenuhu, : «Nevjernici su oni koji, od onoga čime bivaju upozoreni, glave okreću.» Naznalici je obaveza, nakon što mu istina bude pojašnjena, poslušati i predati se Allahovom i Poslanikovom govoru. Obožavaoci kaburova su ustrajni u svom obožavanju (idolatariji), ne pada im na pamet da se pokore Allahovom i Poslanikovom govoru ili da, ne daj Bože, poslušaju savjet onih koji im dobro žele, i ne samo to nego onima koji im govore o ništavnosti njihovog puta nanose velike neugodnosti. Protiv njih je iznesen dokaz i za ono što čine nemaju nikakvog opravdanja! Samo je prkos taj koji ih navodi na neposlušnost.
«A ko je to veći nasilnik od onoga ko bude upozoren Allahovim ajetima, a zatim od njih glavu okrene. Mi ćemo nasilnike žestoko kazniti.»

- Negiranje nečega što je Allah, dželle šenuhu, pripisao Sebi ili što mu je pripisao Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, pripisivanje stvorenju svojstva i atributa koje je svojstveno samo Allahu, kao što je napr., sveopće znanje, i pripisivanje Allahu nečega što je On negirao, kao što je dijete.

Kaže Allah, dželle šenuhu, :
«Reci: On je Allah – Jedan! Allah je Utočište svakom! Nije rodio i rođen nije, i niko Mu ravan nije! (El-Ihlas 1-4)

- Utjerivanje Poslanika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, u laž bar u jednoj stvari sa kojom je došao, bez obzira da li se radi o gajbu (nevidljivom), kazivanju o prošlim narodima ili budućnosti, naredbi ili nečemu drugom.

Kaže Allah, dželle šanuhu, : «Ako te oni u laž utjeruju, pa – i oni prije njih su poslanike u laž utjerivali, a oni su im očigledna čuda donosili, i listove, i Knjigu svjetilju. I ja sam onda kažnjavao one koji nisu vjerovali, a kakva je bila samo kazna Moja!

Islamski milioner - kviz - provjerite vase znanje o Islamu!!!

"Uci, u ime gospodara tvoga koji stvara..."